|
Za Most u Mostaru
Dolje poda mnom u praznini zbrka, kud Neretvi pogled se klanja, stubohom il hukom što se vidi, a ne uje, ovdje bješe misao sigom iskovana, sa dvije obale i na dvije vode. Nejma više misli. Tek zjape obale. A još teku vode.
Sigine mošti u gruni se na obali cijede rastužene škiljeć, otete obliku svome prvotnome, hoće li se ikad više lastavinjih krila popločana miso Hajrudinova nad gorskom vodom znati, olučena, nadnesena, u klicu uhvaćena, sastaviti?
Al vjetar dolinski niz sigu šupljikavu kroz pčelinje saće otvrdnulo, svehlo, žuborom presušenim romori, il šaptom u njedra stijenska govori? Nit romori nit šaptom govori, već skali se neretvanskoj obori, pa niz vodu u svrtac izbija i sve tako od brsca do brsca krilat konjic poskakiva, pletenice Neretvi u kovitlac jaukov svija, rukama zlatnim, rukama vazdušastim, nevidovnim, plavetnim.
Sinanova zvijezda
Safetu Sariću, duši na prvi pogled
bližnjoj, spored zidina Mosta,
juna 2002.
Leptir, ptice, vjetar nosi kose djevojaka što preko pomoćnog mosta hode, s jedne na drugu stranu vode.
I odjednom, iz misli nad kojom bjeh ko nad Neretvom nadnesen, prenuh se: ćuprijom prolazi ona, meni znana žena, pod mahramom što leprša ritmom njezina kraka ili vjetra nad vodom, iznad koje i bašča krčme bješe gdje sjedjeh. Ustadoh, usplahiren, još ljuljka se djevinskim hodom lahor ponad drvenog mosta, ko zipka da za njom pusta osta. Al a trenu, zaboravih joj ime. I ne znadoh je zovnut imenom drugim doli njenim, od zaborava sluđen, il postiđen.
Tek potom sjetih se, kad minu. Osta u zraku, stropoštan dolje u huku vode glas dalek što razbijen iz djelića sklapa se u njezino ime. Ne potekoh za njom, ko nekad, kad niz vjetar rasedlani zmajskih krila grlih obje obale, ko pletenice sestrinske, moje rodne vode. Zibom uljuljkana, tanja od dlake, al ko sablja britka, misao mi osta preko Silaj-mosta, do ključale vode, il do rajskih bašča kud bistre rijeke teku i puno je djevojaka što u skutima nasmijanim na tacnama šerbet nose, što imena im nije, jer ni zaborava tamo nije, nit i jedna nitka bijele vlasi zasja u valima ruse im kose.
Kazani
Žarku Karišiku, neretvanskom
pioniru iz šezdesetih
Sa stijene u vodu skače vitak dječak, u zraku prelomljen, s visoka, ogrnut sjenom od Prenja što Bijelom polju pada, Naroni vodi kliktaj udahnuv dubijan u zjenu zgađa, čelenkom razvigornom od kapi svjetla skrojenih paučinom, u hiljadu nepojamnih neretvanskih boja, proplakanih, sve niz Kazane brzacim, uzvodnicom zipkom, od sedam gora do sedam mora, nizvodnicom odnjihanih.
Blagajski zapis
Selima Jahić, u društvu Safeta
Sarića i Dž.J.A., 13. jula 2002.
Na izvoru Bune ugošćena, dok dulji se blagajskoga grada nad nama sunčeva sjena, biskala sam riblje kosti, izmeđ dva pjesnika, dva nesrećnika. I kako sam pomno, slovom nadahnutim unakrižno zatočena, bjelinu ribljeg tkiva od kostura razdvajala, prepuna stida, tako sam u neka doba dana razigrana nad vodom se humskom nadglednula, nasmijana, uplakana, plamtećim perjem ptica jamilica zanjihana, obasjana, prhom nestašnih ptica ko svjetlica letilica.
Čega li sam se, majko, sjetila, kroz pancir-kapke trepavice maknuv? Tebe, il doma ratnog, unakrsnom vatrom sa šest strana strijeljanoga, podno brda ulovljenog minskom mrežom tako gustom, razapetom, da ni ptica nije smogla kroz mušebak proletjeti? Ni tica, majko, ni hitra lastavica, iz prstena što ga dušman stišće oko Saraj-Grada, majko, oko grla moga, svilenim gajtanom.
Mostarski haremi
Redži Čauševiću
Meni život minu pored džamija prolazeć. A kad zastanem i malo bolje poglednem: ja sam to za sva ova doba, od istine se kloneć, sljepačkim štapom podbočen oko ljudi oblazio, zblahnuto sve kružeć ko kiša rosulja oko džamijskih harema.
Mjesto da sam, u jednom trenu, nenadanom, pameti se dograbivši, kroz džamijska vrata šmugnuo, jer kud makneš džamijske kapije po Mostaru ko drvetom da su u med natopljene, u letu abdest vodom il kamenom tek uzimljuć, Kibli srcem da sam uperen, ljubavi otvoren, bez lutnje i bez patnje, a Mostaru kamen, a iz kamena u jednom komadu džamija isklesata, ja u džamiji napokon skrušen ko derviš mudri, ozaren radošću čistom sa onoga svijeta, ko kaplja suze rosulje, osvijetljen da sam uz pendžer sjeo, da sam eto i ja taksirate pregazio, napokon da sam došao tobe, ko drugim očima da gledam kroz rešetku okna džamijskoga, vijugave staze sa ovoga svijeta koljenom kleknuv na mehke sam ćilime svio.
(iz knjige Vitorin vrijes koja ovih dana izlazi iz štampe u izdanju biblioteke ”Rondo”, Podružnice pisaca HNK Mostar)
|