Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 174 (85 - nova serija)

Godina XXIX maj/svibanj 2004.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Azer Jugo
Mrtvac koji se smiješi

Nevjerovatna i istinita priča o neuništivom osmijehu

Murat je bio čovjek za kojeg su svi mislili da znaju uzroke njegove sreće vjerujući da je ona došla jednog dana kada je imao 23 godine, kada je već tražio mladu za ženidbu i kad ga je njegov najdraži dorat ritnuo zadnjim kopitom u glavu tako snažno da su svi koji su to vidjeli pomislili da mu se glava istog trena raspukla i krv šiknula od siline udarca na nokte od prstiju na nogama i rukama i na uši i na zadnjicu i da je ostao na mjestu mrtav jer tako snažan i bijesan udarac najboljeg i najsnažnijeg konja u selu ne bi izdržao ni drugi konj koji bi bio čak snažniji od Muratovog niti bi ga izdržao bašluk pola hvata ukopan u zemlju već možda samo orah star stotinu godina ali bi mu stara kora na tom mjestu sigurno otpala. Dotrčali su do njega kao do mrtvaca, oplakali ga, uzeli ga u ruke, privijali na grudi, okapali suzama, kao mejta na ramenima prenijeli do kuće, polegli ga u sobu na pod i onda ustanovili i da je mrtav i da diše. Nije mogao pomaknuti ni jednim dijelom svog tijela, ruke i noge su mu bile nemoćne i teške kao željezne šipke i kako bi ih podigli tako bi pale u prvobitni položaj pa nije bilo sumnje da je mrtav ali je ipak disao iako mu je cijelo tijelo već bilo hladno.

Jedino što niko nije mogao objasniti bio je osmijeh koji se pojavio na njegovom licu još onog trenutka kad su ga tek polegli na pod. lli su možda taj osmijeh tek tada u svojoj toj muci i vidjeli. Možda se on bio pojavio i prije, još dok je ležao ispružen na ledini.

Ljubo Lah: Bosanski pejsaž

Hodža Vezir, koji je već stigao, sa iskustvom obilaska Ćabe i čak dva putovanja u grad u kojem su ubili carevog sina, koji je vidio Carigrad i brojio korake svog hadžijskog puta na tespihu, koji je vidio najveću ćupriju na svijetu i jednu još sličnu ali puno manju i skoro isto toliko staru i sam je bio zatečen tim mrtvacem koji diše.

Kad su hodžu upitali odakle Muratu osmijeh na licu ako je skoro mrtav, on je malo zastao, nekoliko trenutaka promišljao a onda odlučno rekao:

– Mora da mu je dragi Allah već rekao da će u najdivnije, od svile i pamuka, od baršuna i perja prepelica, odaje dženeta.

Svi su se slagali da nema nikakve sumnje da je umro samo što je disanje htjelo da ih zavara te su svi čekali do kasno u noć da prestane disati i da se konačno utvrdi da je posve mrtav. I njima bi laknulo – nije im bilo svejedno gledati ga onako mrtvog kako diše i još se uz to smije.

– Gluho bilo. – govorili su tiho i vrhovima prstiju otresali od sebe sa odjeće u predjelu prsa oni koji su došli da vide šta se desilo.

Na glavi mu nije bilo nikakvog ožiljka čak ni kapi krvi pa ni najmanje ranice iako su svi vidjeli da ga je konj ritnuo u glavu, ali se svi koji su vidjeli taj prizor nisu slagali gdje ga je konj ritnuo: u lice, u čelo, u potiljak ili u tjeme pa su mu prebirali po glavi i dvadeseti put tražeći kakav ožiljak. Bio je to Muratov najdraži konj od kojeg se nije odvajao ni za radova u polju ni onda kada ne bi bilo radova i kad bi ga jahao tek da bi jedan drugom pravili društvo.

Prošla je ponoć a Murat je još uvijek bio mrtav i disao jednako kao i kad su ga tek unijeli u kuću i polegli na pod, na jedan metar od funure, na dva koraka od sećija i na tri koraka od vrata. Polako su se pripremali za njegovu sahranu. Ponovo su mu podizali ruke i noge koje su se stropoštavale nazad baš kao u mrtvaca. Onda su ga skinuli i počeli škakljati po tabanima i češati ali ništa se nije promijenilo. Nisu znali šta da čine: da ga pripreme za sahranu ili da još čekaju. Bio je mrtav i nije bio mrtav Bio je živ i nije bio živ Osmijeh koji mu nije silazio sa lica, čak ozarenost i sreća koji su izbijali iz tog osmijeha, izazvali su u tim satima strah i čuđenje. Ali, taj ga je osmijeh spasio: i pored toga što je još uvijek pomalo disao, osmijeh na njegovom licu sve je zbunio te se, dok je svitalo, više niko nije usudio tako olako govoriti o njegovoj smrti mada se niko nije usuđivao ni tako olako govoriti o njegovom životu. Nisu znali je li živ ili mrtav ali su znali da je istovremeno i živ i mrtav.

Istucali su crveni luk i stavili ga u mokre krpe nasapunjane sapunom od kravljeg loja i tim krpama stavili obloge na glavu tako da mu je glava bila prekrivena sve do usana na kojima je blistao isti osmijeh koji se nije dao ničim omesti. Osmijeh je bio živ – sve ostalo u njemu je bilo mrtvo.

Kad mu se u zoru osmijeh proširio po licu i kad mu lice više nije bilo tvrdo kao da je od smrznutog drveta, još je disao i odlučiše da još sačekaju da potpuno umre te ge prenesoše na sećiju do funure ne bi li toplina zagrijala njegovo tijelo koje je već od samog trenutka udarca bilo hladno kao u leša starog tri dana.

Nakon nekoliko dana utvrdiše da je osmijeh na njegovom licu ravan konjskom osmijehu, ali i dalje je bio hladan. Njegov otac, koji je ubio konja iz sačmarice nakon što mu je ovaj ubio sina, pretrnuo je od straha od pomisli da mu je na sina prešla konjska pamet i da će sa njom, a ne onom ljudskom, otići na onaj svijet.

I dalje je uporno disao. Iako nisu znali da li od toga ima koristi, obloge od istucanog crvenog luka i sapuna od kravljeg loja, stavljali su mu svaki dan, prekrivajuću mu dio glave koji je bio pod kosom i čelom.

Na kašičicu su mu davali vode i supe. Progutao bi ali nije hajao.

Osmijeh mu je postajao sve širi i širi a lice prestalo biti ukočeno i sada mu je neprestano bilo ozareno tako da je svako ko bi ga vidio zaključio da takav osmijeh može imati samo vrlo sretan mrtvac.

– Taman, gluho bilo, k’o da mu je pamet u dženetu a duša na ovom svijetu. – kukala mu je majka.

Zaključili su da je toliko srećan da se to ne može izmjeriti nikakvim ljudskim mjerama. Njegov otac je skoro počeo žaliti što je ubio konja koji mu je tako mnogo usrećio sina u toj teškoj bolesti kome iz koje se nije mogao probuditi.

Za doktora je bio zagonetka: on je bio siguran samo da je prilikom udarca konj povrijedio neki od centara u mozgu, ali dalje se nije usuđivao prognozirati jer je jedva čekao da ode iz te kuće, zamakne iza prvih štala i onda se, još sumnjajući u ono što je vidio, počne smijati tom nevjerovatnom licu mrtvaca koji je raširio svoj osmijeh.

Hranili su ga supom i komadićima kuhanog krompira umočenog u sol, mlijeko i mladi sir i bojali se dati mu tvrđu hranu u strahu da se ne udavi.

Prošla su 22 dana a osmijeh nije silazio sa njegovog lica. Kada se probudio tog utorka, rekao je kao da je prije pola sata zaspao:

– Merhaba babo, kako mi je dorat ?! – a osmijeh mu nije silazio sa lica niti će više ikada sići niti će se sjaj bezbrižnosti izgubiti iz njegovih očiju.

Natjerali su ga da još mjesec dana leži na sećiji kraj furune, ali supu više nije jeo na kašiku već ju je pio iz velike šolje, uz to tražeći da kuhani krompiri budu u njoj izgnječeni, a pridizao bi se jedino kad bi jeo suho meso kozletine planulo na žaru hrastovine.

Ljubo Lah: Kiša

Kad je ojačao i pridigao se, osmijeh je ostao kao jedini trag i ožiljak od udarca koji je dobio od konja i mogao ga je ublažiti samo tamnoplavom francuzicom i brčićima baš onakvim kakve je Hitler imao ali uzalud, osmijeh se nije dao pa je i da je potpuno vladao njegovim licem kao da ga je uhvatio u kafez iz kojeg mu nije bilo izlaza. Kad bi ga čovjek bolje pogledao zaključio bi da je osmijeh tom čovjeku potpuno uništio lice. Oči, nos, obrazi, brada, obrve, čelo – sve je to izmicalo svom obliku i bilo podređeno osmijehu.

Nije bio rado viđen u tužnim prilikama ni na sahranama na kojima su se ljudi odmicali od njega, ali on, kao za inat, nije nikad propustio ni jednu sahranu u svom niti obližnjim selima. Kasnije, puno godina kasnije, kada ga rat natjera u grad, zadržaće običaj i odlaziće na sahrane i znanima i neznanim i zadavati muke tužnim i onim ”pristojnima”.

Međutim, on nije ni pomišljao da zbog svog osmijeha nije rado viđjen ni u normalnim a kamoli u tužnim prilikama. Jer izbjegavali su ga zbog tog osmijeha i njegova rodbina i poznanici – ne bi bili radi da ih neko vidi s njim jer šta ko može pričati s čovjekom kojem osmijeh ne silazi s lica. Možda nije mahnit – ali nije ni da nije. Posve zdrav i pri pameti sigurno nije. Što je najgore po njega bilo, bio je vesel i u glavi kao i u licu. Zato je valjda proveo život bez društva i bez prijatelja i najčešće bio usamljen i prepušten usamljeničkim šetnjama i lunjanjima. Poznate bi rado sretao i zaustavljao a oni bi ga još radije izbjegli da su ga opazili i još radije nestajali iz njegovog vidokruga, kratili razgovor s njim koliko su mogli i pravili se da su u silnoj žurbi. Bio je siguran da će društvo za razgovor naći u džamiji te je svakodnevno klanjao svih pet vakata namaza.

Kada pogine Muratov dvadesetsedmogodišnji sin i tada će osmijeh suvereno vladati njegovim licem koje je bilo jednako rašireno u nezaustavljivoj bezbrižnosti i iz njegovih očiju sijevao je uvijek isti sjaj radosti i suze su mu tekle preko bora i klizile na krajeve njegovih raširenih usana i klizile u njegova usta. Kao što nije mogao obuzdati osmijeh nije mogao zaustaviti ni suze i tek mu se po suzama moglo vidjeti da žali i ramena su mu možda bila spušetnija nego inače i pokreti mu bili sporiji i teži. Bio je od onih rijetkih i prokletih koji su bili sretni i kada umiru od tuge.

Nikad se niko neće usuditi da mu kaže nešto o osmijehu kojeg nije mogao skinuti sa lica niti se ikad iko usudio da ga zapita kako to da je uvijek nasmijan i da su mu oči ispunjene radošću a lice izborano bezbrižnošću. Nikad se niko neće usuditi ni da mu kaže da je nedostojno da se pojavljuje na sahranama i da nije rado viđen na žalostima i u teškim trenucima, u bolnicama kraj poste je teških bolesnika. Niko se nije usudio čak ni kada je predsjednik Tito umro da mu kaže da je bezobrazno da hoda ulicama sa tim nasmijanim licem dok su svi bili ozbiljni i pogođeni smrću velikana niti se ko usudio kasnije, kada je svake godine sirena za uzbunu u 15.05. svakog 4. maja oglašavala podsjećanje na vrijeme Titove smrti, kada bi svi u znak odavanja počasti stajali na mjestu na kojem su se zatekli jednu minutu, sa dobro uštimanim izrazom tuge na licu, dok sirena ne bi prestala svirati, a jedini on bi stajao sa širokim osmijehom i očima punim radosti.

Umro je jednog decembarskog popodneva, dok je snijeg padao a da niko nije vjerovao da je umro i opet se pojavila ona ista nevjerica kao kad su ga donijeli u kuću nakon što ga je konj udario u glavu. Probudio se tog popodneva mrtav ali zbog osmijeha na njegovom licu, niko nije mogao primjetiti da je mrtav te su ga pustili da još spava misleći da je umoran sve dok, kasno uvečer, nisu primjetili da još spava i da je to potpuno neuobičajeno za njega. Nisu ga htjeli buditi i ostavili su ga da spava sve do jutra, ali kad se ni poslije devet nije probudio, ipak su odlučili da ga puste da još malo odspava, misleći da je vrlo umoran nakon tolikih godina života da želi spavati danima. Osmijeh na licu bio mu je toliko živ da nikom ni na kraj pameti nije bilo da pomisli da je umro. Kad je prošlo podne i kad ga nisu mogli probuditi na ručak, bili su malo zbunjeni ali njegov osmijeh ih je odvratio od svih sumnji i ostavili su ga do popodnevne kahve i kad su ga počeli buditi da popije kahvu pred akšam, dočekao ih je isti osmijeh. Počeli su ga tresati i vući, dizati mu ruke u zrak ali on im je samo osmijehom odgovarao a podignuta ruka bi mu se stropoštala nazad. Tad su provjerili i shvatili da se smije ali da ne diše i posumnjali su da je umro, ali nisu mogli vjerovati da se mrtvac može podičiti sa tolikim osmijehom niti da mrtvac uopšte može zadržati osmijeh da su čekali da počne ponovo disati i kad su bili sigurni da je čekanje uzaludno, sa nevjericom su zaključili da mora biti da je umro ali ih je osmijeh na njegovom licu i dalje toliko zbunjivao da su se bojali objaviti njegovu smrt i pozvati hodžu jer je jedan hodža prije četrdeset i sedam godina već bio objavio njegovu smrt iako je bio živ i jer su se neki od njih sjećali da je taj isti hodža prije četrdeset i sedam godina rekao da je njegov osmijeh znak da mu je Allah već rekao da ide u najdivnije odaje dženeta.

Nikad se neće saznati je li bio srećniji dok je živio ili kad je umirao. Ipak, neki su znali da je u svom životu bio tužan bar zbog jedne stvari: zbog dorata koji mu je zadao udarac u glavu i kojeg je njegov otac odmah potom ubio.

Kad su na koncu donijeli odluku da je ovaj put nepovratno mrtav, bule koje su prale njegovo tijelo, nisu mogle vjerovati svojim očima jer osmijeh je ostao na njegovom licu i blistao kao da je živ i sjaj bezbrižnosti se širio iz njegovih bora. Oči natopljene bljeskanjem radosti jedva su uspjeli zatvoriti ali osmijehu nisu ništa mogli: pokušali su svim dostupnim sredstvima, pritiskali na lice dlanovima da mu zatvore usta, šamarali, stiskali ali uzalud: lice mrtvaca bi se vraćalo u prvobitni položaj i osmijeh je ostajao nedirnut. Zbog tog osmijeha, bio je toliko živ da se niko nije osjećao tužno pri obredu pranja njegovog tijela da su čak veselo čavrljali ali kad su ga trebali umotati u bijeli čaršaf, osjećali su se kao da su krenuli da sahrane živog čovjeka i tada ih je obuzela žalost koja je dorasla svoj vrhunac kad su mu morali umotati i lice. Morali su ga sahraniti dok se smijao smrti isto onako kako se cijelog života smijao životu i mnogo godina poslije, oni koji su znali za to, pitali su se je li mu i na kosturu ostao osmijeh.

Mora biti da jeste – zaključili su oni mudriji i viđeniji.

Mora biti da je bio najsrećniji mrtvac i smrt mu nije mogla ništa kao što mu ni život nije mogao.

Nije bilo čovjeka koji je sa toliko radosti na svom licu otišao na onaj svijet niti je bilo mrtvaca koji je tako nasmijan došao iz svijeta živih. U to su bili sigurni.

Oni koji su se vraćali sa Muratove sahrane prepričavali su kako su ga izbjegavali, obilazili, okretali glavu (mada je to bilo teško – takvom srećkoviću teško da možeš izmaći), kako su, kad bi ga spazili, mijenjali smjer kretanja ili zalazili u prodavaonice ili kafane da bi izbjegli susret s njim. Shvatali su se – jer biti viđen sa čovjekom kojem osmijeh ne silazi sa lica nije bilo ugodno – ne znaš hoće li te neko vidjeti da se s njim napričavaš a njemu lice onako radosno da ne može niko ni misliti ništa drugo nego da je blesavo. A nije – griješimo dušu – govorili su: on je bio na svom mjestu, samo radostan i u glavi kao i u licu a to nekako nije kulturno ni uljudno nikad bilo pa neće ni biti. Nekako je ljudskije kad ti je lice stalno skamenjeno ili tužno, kad ti se tištanje i brige na licu vide na kilometar daleko nego kad je vazdan nasmijano. Jedan od onih koji su razmjenjivali sjećanja na Murata reče: - Jebemu mater, ja bi nešto više volio da me konj udario k’o njega nego da nije. On se i mrtav smije, a ja se, evo me ubij, ne sjećam kad sam se zadnji put pošteno nasmij’o. A šta ti ostaje drugo nego da se na kraju života pitaš ko se kome smijao: ti njemu ili on tebi.

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2004-07-07

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden