|
A cijeli protekli april Neretva je divljala kao pomahnitala zhdrebica, nosila i rushila sve pred sobom. Njezine, nikad predvidive vode razdirale su obale, imanja i gradilishta.
Mostar i njegova c'uprija, poduprta armirano-betonskim nosachima ostali su – na uzgor. Rijeka je opet mirna i pitoma – kao da joj ljudi nisu postavili tolike zamke i pregradili je hidrocentralama.
Sve ljudi mogu, kad hoc'e. I da ljudski dostojan zhivot grade savladavanjem brojnih teshkoc'a. Mostarci su ih vazda imali. I danas, vele, chim ukljuche bilo koji tv kanal – hvata ih strava!
Svaki dogadjaj ovdje se ispolitizuje. Grad je u zharishtu te politizacije i konfrontacije koja je jedan duboko usadjeni prizemni udarac i meni, i tebi dragi chitaoche, ali i mirnom suzhivotu u Mostaru i Bosni i Hercegovini.
Mnogi nasrc'u na narodnu imovinu kao prvobitni divljaci, kojima nije pripalo dovoljno blaga pri diobi plijena. O privatizaciji, kradjama i pljachki, da se i ne govori. Pa: anarhija, stranachke razmirice, nered i nasilje. Shto je najgore, gradjani nasjedaju propagandi kojoj je cilj – ocrniti grad, ocrniti zemlju i njene tekovine.
U pismu redakciji ”Mosta” (koje je inspirisano, sve popularnijom i sve profesionalnijom emisijom TV Mostar ”U fokusu” Alice Behrama) – to nam saopshtava ugledni Mostarac koji je raskrstio s nekim svojim zabludama. Sve do nedavno, chovjek je bio revnosni musliman koji je naivno vjerovao da se zlo medju ljudima mozhe suzbiti – molitvom. Vraga, dogadjaji u nashem okruzhenju to demantuju.
Ali, ovaj chlankopisac nec'e da bude zhandarm nashe sumorne svakodnevice i da ide u hajku protiv religije, niti da namiche vijenac muchenishtva bilo kojem narodu. On se ne bavi drevnom profesijom proroka ili predkazivacha buduc'nosti. Ma koliko to izgledalo paradoksalno: mnoge ljude danas muchi problem – kako lakshe da pamte dane i dogadjaje, a kod njeg je obrnut sluchaj – kako da ih zaboravi, kad ne mozhe!
Tako uvazheni chitalac pishe o hashkim optuzhenicima. Njihova odbrana, smijuljenje pred tv. kamerama i lijeporjechivost, zamalo da chovjeka ganu! – pishe Mostarac. Svjedochenje o svom devetomjesechnom robijanju u rodjenom zavichaju zapochinje opisom tragichnih dogadjaja na stadionu ”Nacional”, u Santjagu, u Chileu – uz napomenu da je, i on, najprije u Dretelj pa na Heliodrom odveden sa stadiona ”rodjenih” pod Bijelim Brijegom.
... Gledali smo zatvorenike, svoje komshije kad ih izvode iz prostorije za saslushavanje sa opekotinama po nogama izazvanim vrelim gvozhdjem. Gledali suzhnjeve sa zgnjechenim zglavcima na rukama; jednog zatvorenika, momchic'a, koga su polozhili na stomak a ruke i noge mu vezali iznad glave... Oko njeg je bilo krdo siledzhija koji su mu klijeshtima chupali nokte. I sad u nama odzvanjaju krici muchenih logorasha... Prva dva dana niko nije smio ni da se pomjeri, dok smo lezhali na vrelom asfaltu... Vec' poslije deset-petnaest chasova mnogi su se onesvjestili od udaraca, gladi, zhedji i rafala koje su, orgijajuc'i, ispaljivali iznad njihovih tijela.
Zato: osude aktera ovih brutalnih i sramnih dogadjaja moraju imati jednaku istinu i etichku normu, ma iz kojeg naroda poticali, ma nad kojim narodom genocid pochinili.
A oni, zlochinci, trazhe garancije da se brane sa slobode! Da dokazhu svoju tobozhnju nevinost.
Smijeshi se, moj chitaoche, ili plachi.
Kao shto je Neretva plakala za svojim mostovima.
|