|
Dotichesh me bjelinom govora
i trazhish da razaznash
nemushtu rijech
Sa mojih usana
Kazhesh da
ruke su moje od kamena
dok tvoji lahki prsti
miluju hrapavo tijelo
toga ubogoga cvijeta, pustinjskog
Rezhem mrak
koracima
zavezanih ochiju
svaki je novi zamah
provalija
Taj glas shto se lomi
vjerujesh da usud je
da poezija je
dok ja
stisnutih zuba
smijeshec'i se
dochekujem fijuk bicha
ponavljajuc'i:
To je samo blagi lahor
To je samo rosni val
Samo je to
Sama i chista
Morska sol
Koju mi na ranu privijaju
Umjesto bokvice
|