Home · Arhiva · Novi broj · Traži/Search · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt


Broj 164 (75 - nova serija)

Godina XXVIII juli/srpanj 2003.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Žarko Đurović
ČAROLIJE VJEČNOG GRADA
Rimske razglednice


Obilazeći Rim čovjek otkriva razne zone prošlosti, ali začudo brzo srasta sa njima. Vrijeme se zaustavlja u umjetničkoj sintezi bilo da ju je ovaplotio Mikelanđelo svojim dubinskim prozračnostima života, bilo da ju je lirski kolorisao pjesnik Ungareti, smještajući viđene slike u svoj izazovni maštoviti svijet...

Rim

Rim je realnost i mašta, u isto vrijeme. Miješaju se i kad je kišan dan i kad je jarko sunce. Sve tu odiše prisnošću, pa čovjek sklon sanjarenju i usputan doživljaj pretvara, evo, u pamtljivost i značenje. Neki neobičan osjećaj ima čovjek kada je u suočenju sa viđenim slikama. Tijelo i pejzaž postaju jedna cjelina. Zajedno učestvuju u strujanju doživljajnog krvotoka. Takav se osjećaj nema pri susretu sa drugim gradovima. U tome je prednost Rima. Ne zovu ga uzalud ”Vječnim gradom”.

Da bi neka slika dobila sjećajući trag, mora imati naglašene osjećajne impulse. I dok posmatramo fontanu Trevi, za čas se u duši upali žarulja čarolije. Sa živim pokretom vode pokreću se i misli. Ritamizuju žeđ za senzacijom, koja se ovdje iskazuje kroz profinjenu igru vode. Ta igra budi čula, zaljubljene zaputi ka ekstazi, pa se ovi brzo maše za džep ili tašnu i zavitlaju novčić u modrinu vode, ne bi li tako pribavili malo iznenadne sreće za sebe!

Fontana podsjeća na neku vrstu plovećeg pozorišta. Glavni akter je voda, za koju rekosmo da budi osjećajnu misao, jer se raskošno dijeli i prosipa niz mermerne zglobove. Gledalište je zanijeto strastvenom igrom vode, u čijem se izvorišnom dijelu propinju ljudske figure sa konjima, dokazujući staro pravilo da je čovjeku dato da kroti stihiju. Duh je u takvim trenucima u halucinatornom naletu, posebno kad je potpomognut toplim izdankom maštanja mladih zaljubljenika. Ritual vodene igre obavlja se pod budnim okom boga Neptuna, koga je skulptor Brači smjestio u središte ovog velelepnog vodenog događanja.

Putovanja su najupečatljiviji biljezi života. Njega treba prihvatiti u pokretu svojih mijena. Samo se na taj način može dublje osvijetliti polje čovjekove znatiželje koja, ako je podstaknuta unutrašnjom punoćom, naš svijet obogaćuje raznolikostima, uzbuđenjem. Rim je prosto stvoren da se njegove graditeljske i čuvstvene oznake rado prigrle i zavole. Nigdje se, valjda, kao ovdje prolaznost i istorija ne prožimaju, ali na toj drugoj vremenskoj duži proticanja čovjek osluškuje i akorde vječnosti, valjda zato što je prošlost ostavila iza sebe tragove neizbrisive ljepote.

Gradovi su u pređašnja vremena građeni po čovjekovoj mjeri, sa ulicama namijenjenim hodu i poznanstvima. Umjesto širine mislilo se na njihov intimitet, na stalnu razmjenu riječi i pogleda. Sada je toga sve manje, pa je i bliskosti manje. Mnoge rimske ulice su zbijene. U zbijenim prostorima potpunije se osjeća nostalgija za djetinjstvom. Što prihvati oko, to preuzme san, a san je u prilici da naglasi unutrašnji zanos, posebno kod pjesnika. Jednako kod Leopardija, Ungaretija. Ništa zato što postoji vremenski razmak u njihovom životu. Drugi je bio naš savremenik, pa njegova slika Rima kao duhovnog čistilišta i zrelosti formira svojevrsno buđenje našeg unutrašnjeg svijeta, naročito apostrofirano u zbirci pjesama ”Osjećanje vremena”; gdje sve vrvi od finih lirskih pejzaža i lucidno toniranih sjećanja. Ali on ne slika samo pejzaže. On poetski sažima prohujala razdoblja, propuštajući ih vješto kroz sito imaginacijskih otkrovenja.

Šetam uskim ulicama. One osnažuju utiske, ne izgledom zdanja koliko pitomošću ljudskih lica, u prolazu. Evo me i do Pjace di Fjori. Ona ima ritmičko ustrojstvo trgovačkog nadmetanja ali koje nema tvrdinu drugih pijačnih prostora. Valjda je to otuda što je pijačni prostor zatvoren visokim ramenima kuća, obojenih raznim bojama. A nekada je tu bio širok travni prostor i mjesto ne baš srećnog okupljanja ljudi.

Ovaj prostor je u doba inkvizicije bio ljudsko gubilište. Na njemu je, na lomači, okončao život i Đordano Bruno, kod koga je moralna samosvijest nadrastala religijsku tjeskobu i zlo. Spomenik je skroman, sa markantnom figurom velikog stradalnika, koji je svoja umna i moralna djela zavještao budućnosti i civilizacijskom napretku. Na postamentu se nalazi i likovni prikaz njegove sudske drame - suđenja i spaljivanja. A on, zagledan u daljinu, sa kapuljačom na glavi, pod kojom ptice traže okrilje od kiše i studeni. On se tome ne protivi. Reklo bi se da mu je to drago, jer su ptice simboli visina i prvi nagovjestioci proljeća. Bronzan stoji među masom ljudi, gledajući kako život ima svoje tokove i svoje obale, svoja glasja, vrline, muku. A na tezgama mirišu plodovi: grožđe, smokve, jabuke, kruške...

Grad je onoliko lijep koliko ga ljudi vole. A Rim je odista za voljenje. Iz njegovih njedara pulsira nježnost i ljepota. Od pamtivijeka ovdje su se taložili veliki oblici zgrada, spomeničkih figura, mostova, ali je čovjek sve to doživljavao na intiman način - toplo.

Gdje god ovdje čovjek kroči - istorija je. A kad je ona u pitanju, onda je i mnogo pitanja i mnogo radoznalosti. Ovdje duh ima svoje prepoznatljive oblike, a duh je oduvijek bio hrana čulima i mislima. Rim je velika pozornica na kojoj se snažno pokreću zupčanici duhovne znatiželje i moći, iskazane u Mikelanđelu, Galileju, Danteu, Petrarki, Leopardiju...

Nije li to potvrda da je život neuništiv. Ljudski um ga čini neuništivim, bez obzira na agonije i oluje. Rim je svemu tome odolio i ostao vječan.

Rim

ODSJAJI MILENIJUMSKE ISTORIJE

Tibar teče lijeno. U njegovom toku prepoznajem trijumf upornosti, teče, a ja bih rekao da živi sveta zapovijest milenijumske istorije.

SAN ANĐELO

Kad smo bili u Rimu, na tvrđavi San Anđelo, Tibar je tekao lijeno. Kao hiljadama godina prije. Grijao se na suncu zajedno sa gradom čije svjetiljke gore u srcu hodočasnom. Gore magnovenim sjajem. Poput ranih ljubičica koje prodavačice prodaju po uglovima ulica.

Zaboga, gdje li to rastu? Kakav je to safir u biljnoj modrini?

Tibar teče lijeno. U njegovom toku prepoznajem trijumf upornosti. Teče, a ja bih rekao da živi sveta zapovijest milenijumske istorije.

Tuđinac se osjeća domaćinom. Somalijac prodaje ukrase na kamenom mostu. Glasom popravlja kolebljivost mušterija.

Kupuje se Afrika u Rimu: ćilibarske narukvice, pozlaćene pribadače, minđuše od srme.

Tvrđava je od tesanog kamena. Sa kružnim stepeništem. Odložena topovska đulad kao imidž istorije. Viteški štitovi i koplja. Sablje. Uzengije.

Otvori su joj licem okrenuti gradu. Razmekšali je glasovi. Uveli u ljubavnički šapat. U fotografski snimak koji kasnije postaje draga lampa sjećanja.

Istorija se preselila u ljudski dodir. Tu spava, zajedno sa cvijećem i snovima.

Grad se grije na suncu. Sunce ušlo u disanje. U riječi. U ljubavnički zanos.

Grije. Ne prestaje!

FONTANA TREVI

Gledamo je u oči. Mašta prozborila pucnjevima vode. Pronašla dan u oku. Odagnala nevjericu.

I voda ima žilu kucavicu. Refren zanosa i nostalgije. Svoju finu nesvjesticu. Naslanja glavu na ljudsku radoznalost. Nemirom objašnjava fascinaciju. Taj nemir najprije dožive ljubavnici. To se vidi po navici bacanja novčića u vodu. Da oplode zadovoljstva. Da čujno odjeknu kad tišina obujmi razmišljanje.

Voda. Voda. Blagoslov koji gori umjesto kandila.

Naslonjeni na ogradu posmatramo lelujavu strunu vode. Njen grč smiruje. Njena pohlepa čini nas srećnim.

U rodu je s čulima. Klikće, a soko nije. Teče u nezaborav. Kao sve što ima umiljat jezik i udahnute snove.

KOLOSEUM

Kamenom zidan postao je kamena imenica. Istorija ga učila moći. Tu je neumitno vrijeme zavezano u čvor.

U svome kružištu ostao vječan.

Dolazeći na njegove galerije dočeka nas tišina. Svojim izgledom produžava krvotok istorije. Tišina drhti. Iz davnih vjekova dopiru trube i čuje se rika lavova. Po imperatorovoj volji i zvucima fanfara robovi sudbinu usijecaju u smrt. U isto vrijeme vijori zebnja u Rimu i provincijama. U očajanju umire Plebs.

Tišina je u kružištu. Kamena imenica napušta atribute smrti i seli se u obojene razglednice. Sada već sa djevojačkim smijehom i opštom grajom razglednika.

Slavu je prekrila prošlost. Nama je dovoljno što s imperijama godišnja doba ne minuše.

Izlazimo radosni iz kamene imenice.

Gle, pred nama, u travi, sklupčalo se Sunce. Gospodar neba ljubi se s prolaznicima!

ŠPANSKI TRG

U bratstvu je s trenom. Kazaljke na satu ne mogu da utvrde koliko traje. Ne može ni mraz da ga omrazi. Ni vjetar da ga oduva. On je predivo koje nema kraja. On je dlan koji nađe dojku. Vrškom usne zavrti um i srce.

Pod takvim trenom veličanstven spi. Po njemu se razmiljela stada stepenika. Hoće u visinu da se propnu. Da podijele s magijom kaskadnu ćud. Da se oiviče nebeskim oreolom. Da se uhvate u kolo užitka.

U dnu stepeništa okovana lađa. Završila plovidbu u srcima. Ne pita za jezik i nariječja. Za vjeru i rasu. Pita za karanfile, tulipane, gladiole. Za poslanstvo vode. Za njeno gospodsko vlastelinstvo.

Na stepeništu mlad, zaljubljen svijet. Sjedi i ćućori. Za tren proleti noć. Kao da ju je neko iz praćke hitnuo.

U uspomenu!

PJACA DEL POPOLO

Dah po dah - uzdah. Reprodukovana istorija pognula glavu. Povukla se u stid. U filmske spotove. U antropološki esej. U song Klaudije Vile...

Milenijumsko vrijeme ovdje se sjatilo. I nestalo. Kao pješčana dina. Kao otpuhnuti dim. Nestalo je svega sem naroda.

Kulja sa sviju strana. Iz ulice Babuino.

Moravija licencira žurbu. Rafael snovnu harmoniju.

Žuri narod u sudbinu mesinganu. U zamršeno kolo računara. U kašalj auspuha.

Ne primjećuje samo nebeski svod. Ni boje cvijeća u prozorima.

Hičkok poteže pištolj i niko ga ne pita zašto to čini. Ubija odsjaj istorije u ogledalu. Poslije toga ispija viski. Narod mu aplaudira.

Isteklo je vrijeme lijepih anđela. Sad narod kljuje u sumnju. Kako da se narod urazumi?

Vrijeme prosijano kroz hiljadu sita. Umjesto jagoda jedu mu jetru. Zasoljavaju sumor.

Narod se preslikao u improvizaciju.

Pucnjem iz pištolja Hičkok oglašava vrijeme promrzlice.

Narod se smije. On zna da je nestalo svega sem naroda. Uzalud je onaj pucanj iz pištolja.

Uzaludan!

SAN PJETRO

Probuđen Mojsije sišao u mermernu milost. Tu raskrupnjao snagu i razum. Tu se prelio u tišinu. U božanski psalm.

Čuje kako vjetar vergla. Šta je biljna strast i morsko pustolovlje. Šta je koplje staze. Šta ušica horizonta. Kakva je duša kolebljiva lišća. Šta je osmijeh snijega celca. Šta noć u vlastitom točku.

Ne bi umio misao da zavodi da ga Mikelanđelo nije podario duhom. Da ga nije žudnjom zasanio.

I Njegoš zakorači pred statuu Mojsijevu. Darova je riječju milostivom: Sjajno sunce među besmrtnima.

PANTEON

Suština jezika i izvor mašte. Pradrevna neizvjesnost. Temelj svrhe.

Na pjaci Rotondo odzvanja arija istorije. Misao se sažela u obrt. U vlast hrskavičje sreće.

Ariosto destiliše duh. Opjeva biće svijeta. Njegovu porodiljnost. Hoda i sada hodom smjernog šetača. Zastajkuje pred kamenim prstenom Panteona. Ubira zrnevlje melanholije. Pretrčava prolaznost. Slično Rafaelu, ključaru svjetlosti i mitskom sijaču.

U kamenom prstenu vrijeme vječno struji. Doziva čovjekovu dušu!

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Salko M. Pezo: Neretva

Home · Arhiva · Novi broj · Traži/Search · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2003 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2003 HarisTucakovic, Sweden