- Ženu ti je ujela zmija.

- Ujela? Gdje?

- U nogu...

- Uh, kako je ne ujede za jezik! - reče Mravac, podiže se i ode da vidi šta mu je sa ženom.

- Umrijet će ti žena - govorili su ljudi gledajući kako joj noga otiče.

- Neće umrijeti - odgovarao je Mravac - kao što u prirodi ima otrova, tako ima i protivotrova.

Kuhao je čajeve od trava koje je skupljao u planini i davao ženi da pije.

Kroz sedam dana žena ustade, ali u njihovom zajedničkom životu ništa više nije bilo kao prije.

Kad bi noću, u postelji, Mravac počeo da je miluje, ona mu je kao sumanuta nokte zarivala u lice, mišice, leđa.

- Ili ću ja tebe ubiti, ili ću se objesiti - reče mu žena onog dana kad je Mravac potpuno odbacio hljeb i ostalu hranu i kad je počeo da se hrani isključivo divljim biljkama. Pripremao je, nekad odvojeno a nekad zajedno, divlji spanać, lokvanj, kiseljak, zečije zelje, zmijsku travu, drezgu, divlji luk, gljive, grahoricu...

Kuća je upijala biljni smrad.

Mravac je jeo i nagonio ženu da i ona jede.

Ona mu je bacala šerpu i tražila šibice da zapali kuću.

Ovi eksperimenti s jelom stigoše i do ušiju vojnih vlasti i jednog dana Mravca pozvaše u okružno poglavarstvo.

- Hvala Bogu - reče njegova žena - konačno se neko sjetio da te spasi ovih gluposti. Mravac je cijelim putem do grada drhtao od straha kao da ga je tresla groznica. U poglavarstvu ga dočekaše veoma ljubazno i s pažnjom kakvu su znale ukazati samo rimske udvorice.

Dadoše mu stolicu da sjedne i cigaru da zapali.

Kad on povrati dah, zamoliše ga da im kaže imena svih jestivih biljaka koje priprema, da im kaže gdje ih bere i u koje doba godine.

Sutradan jedan oficir dođe u selo i pravo pred Mravčevu kuću. S njim je bilo nekoliko vojnika.

Oficir je htio da vidi kako izgledaju biljke, kojeg su oblika, boje, mirisa i ukusa.

Vojnici su na velikim blokovima papira crtali biljke i zapisivali njihova bosanska imena dodajući latinske nazive uz biljke koje su im od prije bile poznate. Mravčeva žena je, shvativši da vojnici cijene to što njezin muž radi, pobjegla od kuće.

- Odaješ tajne okupatorima... ­ govorili su ljudi.

- Kakve tajne - čudio se Mravac.

- Pa te... oko bilja. Oni će uz tvoju pomoć i pomoć tvog bilja saznati koliko će dugo, onda kad joj bude kritično i kad ne bude imala dovoljne hrane, vojska moći da se prehranjuje  biljem koje raste samo u ovim našim gudurama. I što oni više budu mogli izdržati, utoliko duže ćemo mi biti pod njihovim jarmom i upravom. Ali vojnici će, akobogda, jednom otići, a ti se Mravac čuvaj...

Uplaši se Mravac i prestade da dočekuje oficira i njegove vojnike.

Kad bi primijetio da gegaju prema njegovoj kući, skrivao se u šumu i čekao da odu

Nakon nekog vremena oficir zaključi da ga Mravac izbjegava, pa organizira po jeru za njim.

Uhvatiše ga u Gluhoj jami i odvedoše kući.

Natjerali su ga da pripremi svoja biljna jela.

Kad bi koje jelo bilo gotovo, natjerali bi ga da jede, a zatim je oficir davao vojnicima. Desetak minuta kasnije vojnici bi počeli da se previjaju od grčeva, da povraćaju, da trče vani da isprazne crijeva.

A Mravcu ništa.

- Idite dovraga - povika oficir na vojnike i poče sam da jede Mravčevu hranu. Ali i on, nakon nekoliko sati, pade kao muha koja je naletjela na staklo. Nakon nekoliko dana Mravca stražarno sprovedoše u gradsku kasarnu. Potom ga zatvoriše u štapsku bolnicu i počeše da mu ispituju organizam.

Kad svi pomisliše da su ga likvidirali, on se vrati u selo, s velikim ožiljkom na stomaku.

- Ostade glava na ramenu? - pitali su ljudi.

- Osta moja, ali je odletjela onom oficiru koji je htio da napiše knjigu o ishrani vojnika u divljini.

- I šta su rekli kad su te rasporili?

- Rekoše ovaj ima takvu kiselinu u stomaku da može i govna jesti!

Po povratku iz bolnice Mravca još više ohrabri njegov zdrav organizam i on poče da proširuje listu svojih jela.

Kad je isprobao sve biljke, on poče da ganja ptice, puževe, ježeve, kornjače, žabe, lasice, poljske miševe, guštere i krtice.

Dok bi pripremao hranu Mravčeva žena je izlazila iz kuće.

Nije više mogla gledati ni njega ni njegove biljke i životinje.

Nesnosni smrad nije mogla udisati.

A kad, konačno, više nije mogla izdržati, onda ga napusti.

Gledajući kako odlazi Mravac je upita:

- Kud' ćeš?

- Neću više da živim s čudovištem! - odgovori mu.

A on, sa klupe na kojoj je drijemao u sjenci vinove loze, nakon obilnog ručka, samo malo podiže lijevi kapak i ponovo zažmiri sklanjajući lice sa sunca.

- Sretan ti put - reče nadajući se da će ona i ovog puta kao i toliko puta ranije, smiriti negdje živce i da će se vratiti.

Prođoše dva-tri dana, a žene nema da se vrati.

Ode Mravac da je traži po selu, ali niko nije znao gdje je.

Uzbudiše se mještani pa i oni počeše da je traže.

Tražili su je kod svih rođaka i prijatelja, tražili je u gradu, tražili je uz i niz kanjon, ali je nigdje nije bilo.

Ljudi su prolazili kraj Mravčeve kuće i zabrinuti pitali:

-Je li se vratila?

- Jok! - coknuo bi Mravac jezikom i nastavljao svoj drijemež.

Jednog dana dođe njezin brat, ljutit, uhvati ga za vrat i poče ga daviti.

- Kaži gdje je? Šta si joj učinio budalo?

- Vidi da nije u planini - krkljao je Mravac.

Nakon dugog traženja nađoše je u katunu na vrh planine, sretnu, s Alom Ovčarem, za koga se pričalo da trinaest godina nije nogom kročio u naseljeno mjesto.

Da će se Ovčareva porodica brzo uvećati nagovještavao je veliki, obli stomak Mravčeve žene.