Izmiče još jedno ljeto. Prokleto. Minulih mjeseci Mostarci su se preznojavali, ali i napatili, što od nesnosnih žega, što od aktuelne politike, siromaštva i beznađa.

Mladići iz SFOR-a trče u maratonu gradskim i prigradskim džadama, dok njihovi transporteri, sve rjeđe, protutnje sa sjevera ka jugu, ili obratno.

Blago njima... lahko im je tutnjati kad su gospodari moje zemlje i moga grada.

Baš tako rezonuje stari prodavač na mostarskoj Tepi koji veli da mi nismo svoji na svome, nego tuđi na svome - dokgod u tvojoj kući i na tvojoj njivi drugi komanduje i govori ”ovako ćeš, onako ćeš”. Taj ”drugi” je međunarodna zajednica - ali - dodaje stari prodavač: neka nama naših okupatora, nama je bezbjednije s njima.

Ruka koja piše ovo slovo zadrhti od pomisli da bi se, da nije njih, stranaca, možda opet događala neka Gernika Srebrenice, neki Ahmići i Stupni Do, Sarajevo i Mostar, pa Čelebići, Kazani, Raška Gora; možda bi i danas sužnji čamili po Manjačama, Dreteljima, Gabelama, Heliodromima...

Ko zna, možda bi sve bilo i drukčije, i bolje da ”okupatori” ovamo nisu ni došli. U tom slučaju, ove bi prostore i jutros orali tenkovi i granate. Gluho bilo...

Najgore je da se, i nakon krvave agresije nastavlja ubijanje i ove zemlje i ovog grada. Ubijanje na drugi način i drugim sredstvima, iz arsenala oružja za kojeg nema embarga. Što naumiše stratezi rata, nastavljaju projektanti mira.

Kada jedna država propada, tada se njezini kormilari povezuju s mafijom i kriminalcima, da bi lakše opeljušili vlastiti narod.

Zar to ne potvrđuje slučaj Aluminijskog kombinata u Mostaru gdje je izvršen ekonomski genocid i najcrnji oblik pljačke naše zemlje, a sve pod pokroviteljstvom raznih Bičakčića, Čovića, Brajkovića i comp.

Gdje su sada te i tolike pare kojima su raspolagali vrli lideri? Zasigurno, nisu kod onih koji, hametice, sele iz ove zemlje da bi se prehranili na ”divljem zapadu”. A nisu li, možda, kod novih kapitalista i tajkuna koji, od nečijeg fukaraluka i prolivene krvi postaše ugledni biznismeni.

Saradnik ”Mosta” Šefko Kaloper iz Italije piše kako mi jesmo različiti, ali nam ne smeta ono ”drugo” i ”drugačije” i da smo nalik na prelijepu cvjetnu livadu. Protiv te livade šarene, samo su kosci i stoka kad navali. Kosce smo na livadama našim uvijek navikli očekivati, dok se od stoke branimo ponovnim cvjetanjem i izrastanjem.

Mi smo njima hrana kad nas gaze, čupaju, gutaju. Oplođuju se našim sokovima, rosnim livadama i imanjima, pa onda po njima balegaju. Opet, oni su neophodni svjetskoj industriji krvi, mesa, kobasica, čvaraka i pršuta, u koje su se pretvorili.

Analitičari tvrde da je ta industrija potrošila milijarde maraka i dolara u neobjavljenom ratu na rušenju istočhih režima u koje, dakako, spada i onaj naš bivši, mračni i izanđali od koga smo se svi zamorili i željeli promjene.

Evo, sve se tumbe okrenulo i promijenilo, ali - nagore!

Mostar je i dalje raspolućen na zapadni i istočni, odnosno hrvatski i bošnjački, i pomalo srpski grad. Polovina tamo, polovina ovamo. Ni jedno cijelo. Desna strana gdje je vazda i bila, lijeva takođe, u sredini duplo golo.

Tako se vrši mirnodopski egzodus Mostara. Po nečijem scenariju Mostarci, zapravo, sada sami sebe protjeruju. Stanove na desnoj, mijenjaju za stanove na lijevoj obali. Najprije su to učinile ”vođe” i političari, za njima i ostali dunjaluk. Neće Hrvati, osim rijetkih, u istočni Mostar da im tamo dadneš Matanove dvore, niti svi Bošnjaci u zapadni, taman da ih tamo čekaju vile.

Podijeliše ga, domuzi jedni. Da bar u početku tarapane rekoše, hajde de.

Po onima koji su krojili sudbinu šehera na jugar, Mostar je davno trebalo da bude jedinstven, a nije. Ali, ne može se reći da nije bilo čelnih ljudi koji su se srčano borili za ideju objedinjenog Mostara, i to će biti zabilježeno u ljetopisu, ili smrtopisu grada. Po njihovim djelima i dobrim namjerama Mostar bi se, ako ne cio, onda barem jedna njegova ulica, ili zabačeni sokačić mogli da nazovu: npr: Hansgrad, Garodgrad, Safetgrad, ili: Nevengrad, Milangrad, a nikako, ne daj Bože, Prskalograd, ili Elekmangrad...

Nedavno, legendarni fudbaler Sulejman Rebac u ”Feralu” izjavi da on neće dočekati da profunkcioniše jedinstveni Mostar, na što čitaoci popularnog nedjeljnika nadodaše da će Neretva još dosta fekalija pronijeti dok se to desi.

Čini se da u ovom ljetu mahnitom, jedina utjeha bijaše - Mostarsko kulturno ljeto, 26. po redu, sa svojih do sada održanih petnaestak sadržaja.

Tako su se desile i Šantićeve večeri poezije koje afirmišu savremeno stvaralaštvo, ali i našu baštinu kao zajedničko dobro tri naroda i koje se priređuju s ciljem da živa pjesnička riječ nadvlada zlobu, mržnju i demonske sile razdora, mraka i podjela.

U Šantićev vječito bijeli i lijepi grad dođoše poete iz Norveške, Holandije, Sarajeva, Zagreba, Tuzle, Lukavca, Livna, Konjica, Stoca, Mostara... Jedna od prvih riječi koje smo čuli među pjesnicima u prepunoj dvorani Narodnog pozorišta, zatim na okruglom stolu o stvaralaštvu Hamze Hume, te na haremu Šoinovac i Starom pravoslavnom groblju bila je ­zajednički život, i to život bez ključa i kantara, kako rekoše. Na Večerima bijaše podjednako publike iz Cernice i sa Balinovca, sa Zgona i Mahale, sa Carine kao i Rondoa - mada niko, ama baš niko od predstavnika gradskih i kantonalnih vlasti i vjerskih velikodostojnika ne dođe, da barem pozdravi goste. Ako, to je njihov hendikep.

Tako se dogodilo i na pogrebu Cvitana Cvije Zorića na groblju u Sutini, gdje se od ovog časnog čovjeka i borca za slobodu, inače Hrvata, u ime njegovih drugova s Ograde, Šemovca i Mahale na dostojanstven način oprastio Refik Sarić.

Zato, dobri i dragi Sula Rebac, nemoj patiti niti slutiti ono što ovom gradu žele oni koji su šljegli s brda. Možda u svijetu ima i ljepših gradova, ali je samo jedan najdraži - Mostar.

On je objedinjen u našim srcima i snovima. Pravi Mostarci su opet zajedno. Neće ih nestati. Prije će nestati onih koji ovu zemlju htjedoše učiniti Nesrećijom, a ovaj grad Čemergradom.

Stoga bi ovo slovce i završili grafitom koji je minulog avgusta, jednog jutra osvanuo baš u Šantićevoj ulici, na ulazu u VI osnovnu školu: