![](10x10.gif)
Ognjenka Milićević
POSLEDNJI MOHIKANAC |
![](10x10.gif)
Otišao je
graditelj, stub-nosač Mostarskog pozorišta koji je za reditelje dovodio Huga Klajna,
Tomislava Tanhofera i Kostu Spaića, kao dramaturga uposlio Skendera Kulenovića,
scenograf je bio Zuko Džumhur, a predavači Duško Matić i Milan Bogdanović.
![](10x10.gif)
Kad biste i danas širom bivše nam zemlje pozorišnom svetu, koji pamti šezdesete
i sedamdesete godine, rekli ”Mostar”
- prva asocijacija bila bi Safet
Ćišić, uvek vedar upravnik pozorišta, zatim gostoprimstvo retke vrste,
atmosfera za rad o kakvoj se danas samo sanjati može.
![](10x10.gif)
Drugi talas sećanja preplavio bi slike Radobolje, Podkujundžiluka
u bojama Mediterana, kako ga je slikar i u svojoj beogradskoj
mladosti glumac - Mirko Kujačić smelo uprizorio, mesec dok plovi nad Neretvom
i, najzad ime i prezime tog grada - Stari most - ta duga nebeska
prebačena s jedne na drugu obalu... Tu nestaje sećanja, ostaje samo grč... Radobolja
i dalje teče, pa i Neretva to nekako uspeva - sve ostalo su ruševine i
pepeo.
![](10x10.gif)
A ljudi? Preživeli rasuti po svetu, mrtvi pod zemljom. Jedan od onih koji su sve
vreme ostali s Mostarom bio je i Safa Ćišić.
![](10x10.gif)
* * *
Kao i većina mostarske
muslimanske omladine i mladi učitelj Ćišić odlazi u partizane. Sa visokom
dioptrijom, bespomoćan bez naočara, prolazi Igmansku ofanzivu.
Ostavljen u nekom selu na Bjelašnici da se oporavi - opismenjava celo
selo.
![](10x10.gif)
Posle oslobođenja on je jedan od inicijatora i graditelja Mostarskog
pozorišta. Duga tradicija pozorišnog amaterizma u Mostaru i
navika publike na gostovanja najboljih jugoslovenskih trupa, pa čak i talijanske
opere, bila je pouzdan oslonac profesionalnom početniku. Posle iskusnog Safeta
Pašalića, sarajevskog prvaka i Svete Milutinovića, glumca
veterana, tridesetogodišnji Safet Ćišić dolazi na čelo kuće koju
će voditi punih 20 godina.
![](10x10.gif) |
![Safet Cisic sa Hadzijom Hadzibajramovic i Zlatkom Serdarevicem nakon predstave "Ja, Hamza", 1995. godine](safet_cisic.jpg)
Safet Ćišić sa Hadžijom Hadžibajramović i Zlatkom Serdarevićem
nakon predstave ”Ja, Hamza”, 1995. godine |
![](10x10.gif)
Sa nepogrešivim čulom u izboru saradnika, on je i van kuće lako pridobijao na
saradnju i neosvojive tvrđave. Na njegovu molbu Krleža mu odmah
otpisuje da je spreman da pomogne, Duško Matić odlazi u Mostar da
održi predavanje o scenskom realizmu, Milan Bogdanović o Krleži
- dramskom piscu. Nika Milićević je kumovao osnivanju pozorišta i na
otvorenju Mostaru poželeo ”da istraje u čvrstoj volji da ne bude ni šeher ni
kasaba nego grad u punom smislu te reči, dostojan tradicije, lepote i smisla za kulturu.” Skender
Kulenović postaje dramaturg pozorišta, Zuko Džumhur
scenograf, pozvani rado dolaze i Marko Fotez i dr Nedo Zec, Tito
Stroci. Ćišić je mogao svojim glumcima da obezbedi i takve
reditelje kakvi su bili Hugo Klajn, Dmitar Kjostarov, Vaso Kosić, Tomislav
Tanhofer, Kosta Spaić, o mlađoj generaciji da i ne govorim. Naime, kraći bi
bio spisak onih koji nisu gostovali u Mostaru. Kako je to postizao?
Dolazio bi vam čovek ozaren poslom kojim se bavi, pun ideja o boljitku, vizionar,
poveravao bi vam svoje dileme i obavezivao vas poverenjem i spremnošću da ostvari što
naumi. Dolazio bi kao rado viđen gost, odlazio kao odan prijatelj.
![](10x10.gif)
* * *
Bio je stub-nosač Mostarskog pozorišta, upravnik one retke vrste
koja izumire, nema više Miše Hadžića, Ljubiše Ružića, a ovaj poslednji
Mohikanac sveprisutan, brižan domaćin, svestan je da pozorištu nema života u
kulturnoj pustinji. Pozorište ubrzo postaje stožer oko koga su se prirodno okupljale,
svijale i nastajale druge kulturne institucije; rojile se ideje iz raznih domena,
okupljali zanimljivi, kreativni ljudi. Ponajviše dragocenih inicijativa ispoljio je, ali
i ostvario zapravo Safet Ćišić. Osnivanje lutkarskog
pozorišta nije bila samo briga o kreativnom razvoju dece nego i o budućoj
publici. Podrška domaćim muzičkim snagama i obiman animatorski rad da bi se osnovala muzička
škola, gradski orkestar, pa i filharmonija.
![](10x10.gif)
Rečju, bio je vatren zagovornik intelektualne promaje u kući, u gradu. Za
gosta nikad nisu bila zatvorena vrata. Gostoprimstvo Mostaraca pamtili su svi, čak i kad
nisu umeli uzvratiti ravnom merom.
![](10x10.gif)
Nije bilo pozorišta koje nije gostovalo u Mostaru, a oni su rado
gostovali posvuda u zemlji i inostranstvu, učestvovali na Sterijinom pozorju,
MESS-u... Dolazio bi Ćišić i na diplomske ispite u Akademiju,
stipendirao studente, angažovao cele klase glume sa rediteljem i scenografom, slao ih na
usavršavanje u inostranstvo, iako je znao da će se oni vratiti u Beograd
- bio je čovek globalnog viđenja.
![](10x10.gif)
I kao penzioner bio je pouzdan savetodavac, posrednik, okupljao je ljude,
sećanja... da bi se u divljačkom rušenju Mostara našao u najbrojnijoj armiji nevinih
žrtava. Izbačen je iz svog stana i proteran na levu obalu, u podrum pozorišta.
Narušena zdravlja, spasavao je sve što se još moglo spasti iz ruševina: plakate,
fotose, dokumentaciju. Prebačen u drugi podrum, 2x2, rešo, sklepan ležaj, hranio se na
kazanu Crvenog krsta, uporno skupljao građu za knjigu koja bi sačuvala
sećanja na 50 godina rada Mostarskog pozorišta. I usjpjeva. S.
Šarić objavio je veliku knjigu dokumenata i sećanja i posvećuje je Safetu
Ćišiću.
![](10x10.gif)
Kad nismo uspevali da mu dostavimo lekove, razmenjivali smo viceve, pouzdan lek
protiv depresije. Kako je sa mostarskim smislom za humor prihvatio igru, znali smo da je
rešio da preživi.
![](10x10.gif)
Nedavno, kad je najzad uspeo da opravi i smesti se u deo srušene roditeljske
kuće, legao je prvi put posle toliko godina u pravi, čist krevet i kao čovek koji je
posvršavao sva zemaljska posla - mirno umro.
![](10x10.gif)
Poslednja telefonska poruka: ”Obavestite Koku Jankovića
(vajara) da ćemo uskoro obnoviti njegov spomenik Šantiću!”
Slikari, vajari, muzičari spadali su u bližu i dalju porodicu pozorišta. Većina je to
znala i cenila.
![](10x10.gif)
Primer koji ostaje - valjalo bi da svetli u mraku koji nas preplavljuje, da
opomene i pozove: ”Glavu gore, stegnite srca i pogledajte unapred! Sursum corda!”
Čitaocima: U ”Mostu” br. 41, u tekstu prof. Njaza Slipičevića o rahm.
Safetu Ćišiću, tehničkom omaškom je zamijenjena jedna riječ. Rečenica u devetom
pasusu treba da glasi: ”Uvijek si bio protivnik kulturnih autizama i govorio da
kultura ne smije da poznaje granice, a to si često apostrofirao u ovom teškom i
složenom vremenu u kome još odbacujemo sile mraka i težimo izgradnji pomirenja,
tolerancije i suživota.”
![](10x10.gif)
Redakcija |
|