U radu Nasufa Fazlagića pod nazivom ”Prošlost iskićena legendama” - dvorske spletke u Hercegovini je rečeno: U Sandalja Hranića (1370. - 1435.) u XIV vijeku u selu Cernici kod Ključa postojala je carinarnica, trg i dubrovačka kolonija...

Cernica (malo seoce u Gatačkom polju u Hercegovini) se ponegdje u historijskim izvorima naziva Crnica.

Postoji mišljenje da je Cernica još u rimsko doba bila trgovačko naselje iako ovdje nema rimskih tragova osim jedne skraćenice na liticama Sarića grada...

Časopis Most br. 125-126 (36-37) za IV i V 2000. Mostar - strana 77. Cernica, mostarska četvrt je dobila ime po Hadži Memiji, koji je bio rodom iz varošice Cernice (Gatačko polje). Njegovih potomaka je bilo u Mostaru 1633. godine i zvali su se Cernice.

Naspram Sinan-pašine džamije, zvane i Atik (stare) džamije izgrađene 1507/8. godine sigurno najstarije džamije u Mostaru, a preko Neretve uz desnu obalu u dubini Cerničkog polja (tada već nazvanog) gradi se malo naselje sa prizemnim kućama (pločarama). Tu su prije bili vinogradi i kukuruzišta kao i neobrađene parcele.

Hadži Memija iz Cernice sagradi sebi kuću, a i džamiju prije 1600. godine. Porodice Hadžiomerovića su dosta kasnije nešto radili u ovoj džamiji pa su je stanovnici Cernice prozvali Hadžiomerovića džamijom.

U ovom predjelu Cerničkog polja naseliše se mnoge porodice: Alajbegovića (1754.), Aganovića (1754.), Arpadžića (1754.), Ašika (Ćumurija) (1754.), Badžaka (1784.), Breka (1866.), Batlaka (1754.), Ćemala (1765.), Ćumurija (1600.), Ćurića (1754.), Čolakovića (1779.), Demirovića (1839.), Džeba (1869) - katolici, Džudža (1754.), Efica (1773.), Hadrovića (1754.), Halebija (1754.) kažu Bišćević!? se zvao, Hadžiomerovića (1754.), Huma (1754.), Huskovića (1849.), Huremovića (1754.), Kalajdžića (1754.), Karabega (1765), Koludera (1875.), Kotlica (1849.), Kudina (1877.), Kudra (1754.), Makeljića (1864.), Mezića (1772.), Milića (1754.) - katolici, Mrkonjića (1754.), Muftića (1792.), Obada (1780.), Omeragića (1849.), Pekušića (1875.), Popovaca (1754.), Lakišića (1651.), Kresa (1818.), Rajkovića (1820.), Rudinaca (1818.), Stupaca (1860.), Šapuha (1849.), Ševa (1736.), Tula (1849.), Tuta (1844.), Velića (1754.), Vila (1767.) ili podatak iz ”Sidžila mostarskog kadije”, (Muhamed A. Mujić, strana 91) godina 1632: 1634., Volodera (1822.) i drugih.

Mnoge od ovih porodica grade stambene objekte uz Neretvu (Nerentu) ostavljajući prostore uz obalu, pojas za cerničke bašče, koje su se navodnjavale nekada Neretvom i rukavcima deriza (kanala za protok vode iz rijeke Radobolje). Skoro uz svaki stambeni objekat su lijepe kaldrmisane i okrečene avlije. Kroz pojedine su, takođe, nekada prolazili derizi. Bašče i avlije obiluju voćem: smokve, kajsije, trešnje, nar (Mostarci ga zovu šipkom), te raznim povrćem. Danas od mahale Cernice ostalo je vrlo malo kontura starine. Najstarije porodice su izumrle Halebije, Rudinci, ... Nakon posljednjeg rata ove sokake nastanjuju doseljene porodice iz ruralnih predjela, naročito istočne i južne Hercegovine. Ruše se stari objekti i prave novi moderniji.

KULA U BLIZANCIMA

Historičar, teolog, hadži Hivzija Hasandedić tvrdi, na osnovu istraživanja i tvrdnji istoričara Vladimira Ćorovića a u radu ”Mostar i njegova srpska pravoslavna opština” (Beograd, 1933. godine) iz izvora samo njemu poznatih da Ćišići, Ćumurije, Džudže, Efice, Temimi i Taslamani, te još neke mostarske porodice, a po pričanju i nekih starijih Mostaraca vuku porijeklo iz Turske i da su njihovi preci vjerovatno došli kao osvajači. Ovaj podatak nije čisto dokumentovan.

Na putu prema Čitluku, u selu Blizanci, do zadnjeg rata 1992. - 1995. godine su živjele muslimanske porodice Durakovići i Đukići, dok su Efice i Velići iz Mostara imali ovdje svoje kule i imanja.



U popisu mostarskih porodica se spominje Abdulah Efica koji je živio u Mostaru 1773. godine. Hasan efendija Efica bio je imam 1793. godine i hatib u hadži Memijinoj džamiji u Cernici. Članovi ove porodice vršili su imamsku dužnost i u Nezir-aginoj džamiji na Spilama (Kapetanovina). Za Nezir-aginu džamiju na Spilama (Kapetanovina - Šemovac) Mehmed Efica je oporučio 1890. godine jedan vinograd u Cimu od jedne i po motike (750 trsova), te odredio da se svake godine kupuju po 3 oke ulja za džamiju i da mu se uči za dušu.(2).

Početkom prošloga stoljeća u Kuluk ulici u Potkujundžiluku, Mehmed Efica uvakufio je dućan. Ovaj dućan od 1812. do 1814. godine držao je neki ekmekčija (pekar) Krsto.(3).

Eficina kula u Blizancima locirana je na uzdignutoj zaravni i iz nje se kontrolisao put Čitluk ­ Žitomislić. Ovaj put je bio podložan napadima od uskoka Morlaka iz Dalmacije koji su pljačkali, ubijali žene i djecu i vodili u ropstvo.

Na samoj kuli je postojao i natpis iz koga je vidljivo da je kula izgrađena 1105. (1693.) god. Sastojala se od prizemlja i dva tavana (sprata, kata). Na istoj su vidljivi usjeci - puškarnice, te se, zasigurno, može tvrditi da je služila, i kao tvrđava, i kao stambeni objekat.

Eficina kula u Blizancima već odavno se nalazi u posjedu katoličke porodice Soldo.

Među Eficama je bio veoma ugledan i učen čovjek Osman Nuri Efica. Živio je u Mostaru početkom XIX stoljeća i bio je muderis.

U popisu mostarskih prepisivača i pisaca na orijentalnim jezicima spominje se i Hasan Efica, sin Osmanov (1786. godine).

U spisku vlasnika knjiga koji su posjedovali dva i više djela, izdvajam Saliha, sina Idrisova Eficu i Osmana efendiju.

Iz prikupljenih podataka starih mostarskih porodica vidljivo je da su Efice živjele, te da i danas njihovi potomci žive u desnom dijelu Mostara (Stari grad) u mahalama Podhum, (Ograda), Cernica i lokalitet zvani Bare u Ilićima. Medu najstarijim članovima ove porodice je Abdulah Efica. Isti je upisan u Sidžilu mostarskog kadije koji je svjedok jednoga spora iz 1773. godine.

U Mostaru je postojao i vakuf hadži Saliha Efice, ali podaci o njemu nisu sačuvani.

Esad Efica bio je vlasnik nekretnina u ulici Braće Ćatića 1984/5. godinu. Da li se i danas te nekretnine vode na njemu nije mi poznato.

Nakon posljednjeg rata izgrađena je velelepna kuća Seada i Senada Efice upravo na mjestu stare trošne kućice koja je bila u vlasništvu njihovog oca Enesa u ulici Braće Đukića br. 3.

O HADŽI JUSUFU EFICI

Hadži Jusuf Efica je stanovao u mahali Cernica u Mostaru u drugoj polovini XIX i početkom druge dvije decenije XX stoljeća vjerovatno u današnjoj Hadžiomerovića ulici br. 1. Stariji Mostarac Hilmija Vila, (rođen 1923.) priča da su Efice imale neke nekretnine u blizini novosagrađenog pješačkog mosta na Bunuru.

Da li je prije Eficinog čardaka (kuće) bio stariji objekat od današnjeg, ili je isti čardak u kome je on stanovao, nije utvrđeno. Današnji čardak je preuređivan i obnavljan poslije ratova. Čardak se nalazi istočno od hadži Memijine džamije. Ima prekrasnu kaldrmisanu avliju u koju se ulazi na dvokrilnu kapiju. Nedaleko od Efica u današnjem Ćemalovića sokaku br. 10. stanovala je nekada porodica Huma. Potomak ovih porodica je i poznati mostarski pjesnik Hamza Humo (1895. - 1970.). Danas je to u vlasništvu Huseina Muftića - Huse.

Efice imaju svoje nekretnine u predjelu zvanom Bare (Ilići) koje se protežu nizvodno uz rijeku Radobolju s lijevu stranu. To nekada bijaše prekrasan prirodni ambijent vinograda i voćnjaka. Eficine nekretnine su na kraju Bara, na samome izlasku na put uz koji se nalazi imanje katoličke porodice Kljajo. Zna se sigurno da tu više Efice ne žive, a nije poznato i kada će im biti omogućeno da preuzmu svoje posjede na korištenje. Uz samo imanje sa kućom, put je bio natkriven oko 100 - 150 metara krasnom ”Eficinom odrinom”, koja bi u toplim ljetnim danima šetačima kroz Bare pravila ugodnu hladovinu. Tu je nastala i popularna sevdahlinka Bulbul pjeva okolo Mostara koju napisa poznati mostarski pjesnik Aleksa Šantić (1868. - 1924.). Kroz Bare se nekada šetao i Hamza Humo. Obojica su u Barama tražili svojoj duši smiraj i inspiraciju. Hamza bi šetajući otišao i do svoga imanja u Cimu. Iz njegovog vinograda su se rumenile nabrekle trešnje, zlatnožuti i zeleni grozdovi prvoklasne žilavke i modre blatine, napukli plodovi nara (šipka), te okovijale medene smokve tenice i jedre petrovače. Na tom svom imanju je Hamza dobio inspiraciju da napiše svoje remek-djelo Grozdanin kikot (1927. godine).

Hadži Jusuf efendija Efica imao je zemljište 1894. godine na uglu Stefanijina šetališta i Nove bolničke ulice (sjeverno od mostarske gimnazije). Na sjednici Gradskoga vijeća Mostara 8.3.1894. godine zaključeno je da se otkupi zemljište od vlasnika radi proširenja ulice, ali sporazum nije postignut. Radovi na proširenju Stefanijinoga šetališta trebali su da otpočnu iste godine. Vjećnici Gradskoga vijeća Mostara bili su - Blaško Zelenika za Carinu, Ahmed-beg Hadžiomerović i Hadži Muhamed-beg Efica za Priječku čaršiju i Cernicu, za Brankovac Omer efendija Sefić i podgradonačelnik Đorde Glavan.

O SEVDAHLINKAMA U KOJIM JE OPJEVANA MAHALA CERNICA I HADŽI JUSUF EFICA

Sevdahlinke o hadži Jusufu Efici su mogle nastati poslije 1887. godine što tvrdi Hatidža Sirćo­Čerić, jer su sevdahlinke iz Bosne i Hercegovine poslije donosili iseljenici koji su se naseljavali u pojedina mjesta u Turskoj. Citirat ćemo tekst pjesme kako je Hatidža i kazala:

   Kolika je sva mostarska Cernica
   još je veća Eficina avlija.
   U avliji uzrasla je sevlija,
   oko nje je ozidana sofica,
   tude šedi hadži Jusuf Efica.
   Gledala ga vjerna ljuba s’ pendžera:
   ”Vidi, majko, tvog Jovana - Jusufa,
   Maru voli, a mene ne voli,
   da Bog da ga pozobala zemljica”!

   Falio se žuti limun kraj mora:
   Imal’ iko danas lipši od mene?
   Sva gospoda šerbet pije od mene,
   I ja znadem da ga piju bez mene.
   Nije šerbet već studena vodica,
   pokraj vode od sedefa šćemlija,
   na šćemliji hadži Jusuf Efica!

Posljednju sevdahlinku za arhiv RTV Sarajeva i RTV BiH snimili su solisti: bard bosanskohercegovačke sevdahlinke sada rahmetli gosp. Zaim Imamović, te Mile Petrović i Ljubica Berak između 1965. i 1980. godine, ali sa obrađenim tekstom.

O KAZIVAČU TEKSTOVA OVIH PJESAMA HATIDŽI SIRĆO-ČERIĆ

Iz naučnog rada Alije Nametka izdvojit ću njegova kazivanja o svome kazivaču - pjevaču Hatidži, kćeri Ahmeta - čauša Sirćo koja je rođena u Mostaru 1887. godine. Iselili su joj se roditelji u selo Džardinu kod Turgutlua (Turska). Odnijeli su Hatidžu kada joj je bilo 40 dana. Udavala se dva puta, za Bračkovića rođenog Trebinjca koji je poginuo u Balkanskom ratu, a drugi put za Omeragu Čerića, porijeklom Ljubušaka. Ona je slušala pjesme od doseljenika koji su se tu naselili prije njenog rođenja i od onih koji su se kasnije naseljavali.

Pjesme je pribilježio Alija Nametak od Hatidže Sirćo-Čerić 31.8.1967.

ČEŠKI ISTRAŽIVAČ LUDVIK KUBA

U svojoj knjizi ”Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine” češki etnomuzikolog, putopisac i slikar Ludvik Kuba prikupio je 1127 pjesama na proputovanju po Bosni i Hercegovini 1893. godine. U mjesecu februaru 1893. godine pjesme je sakupljao po Hercegovini. Predao ih je Gradskom zemaljskom muzeju u Sarajevu 1906. godine. Rođen je u Podjebradima 1863. godine (Češka).

   Kolika je ta misirli Cernica,
   još je više mojoj, dragoj avlija.
   Sa kraja njega đul - beharom prostrta.
   Na njoj sjedi hadži Jusuf Efica;
   na krilu mu Kovagina Fatica,
   pa je ljubi s desnu stranu solufa,
   ona njega pokraj mrkog fesića.
   Kad mu Fata na krilašcu zaplaka...

Tekstovi pjesme su vjerovatno nastali daleko prije dolaska češkoga istraživača. Pored ovih pjesama pribilježio je još nekoliko pjesama o Mostaru. Tekstopisac ove pjesme je nepoznat.

Ovu mostarsku sevdahlinku za arhiv RTV Sarajevo snimila je primadona bosanskohercegovačkog sevdaha Izeta Selimović zvana Beba, udata Šačić, te Šabanagić. Tekst je obradio i muziku komponovao poznati kompozitor mnogih narodnih tekstova i muzike, harmonikaš Ismet Alajbegović zvani Šerbo (umro 1987. godine u Sarajevu).

Ovu sevdahlinku je uvrstio u svoju knjigu, 101 sevdalinka (1977. godine) Munib Maglajlić pod brjem 57. na str. 75. Ostaviše nam je u amanet da je čuvamo i prenesem na mlade. I tako nam ostade sjećanje na Efice a i njihove potomke.

NAPOMENA:
1. Porodice koje su stanovale ili i danas stanuju u mahali Cernica, stavljeni su po sjećanjima Mostaraca i spisak je sigurno nepotpun. Sve do polovine XVII stoljeća nije bilo prezimena. Naročito su stavljana prezimena radi lakših oznaka ličnosti u državnim komunikacijama sa pojedinim licima. Prezimena su uzimana na osnovu prikupljenih podataka iz raznih porotokola, sidžila mostarskog i blagajskog kadije, zatim raznih tapija iz turskoga perioda, rođenih, vjenčanih i umrlih, te sa epitafa sa nadgrobnih spomenika. Uz svako nabrojano prezime stavljena je godina življenja u Mostaru. Nakon posljednjeg rata 1992. - 1995. godine mnogi stanovnici su u progonstvu i izbjeglištvu po bijelome svijetu.
2. Arhiv Vakufskog Povjerenstva Mostar (AVPM) akt. br. 135/1891.)
3. Spomenici kulture turskog doba u Mostaru (1980. godine) Hivzija Hasandedić.