o
Mostujte sa nama
Arhiva
Iz monografije - Indijske minijature, lokalne skole

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 130 (41 - nova serija)

Godina XXVI septembar/rujan 2000.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Dr Asim Peco, akademik
KULE PO HERCEGOVINI


Naš narod kaže:
    Vrijeme gradi niz Kotare kule,
    Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje.


Koliko istorijske istine ima u ove tri rečenice! Drugačije rečeno, sve je prolazno. Ali, opet, istorijska je istina da negdje vremenu, njegovom neumitnom hodu,
često pripomažu i ljudi. Ima vremena u kojima zli ljudi, bolje rečeno - neljudi, mnogo učine da se vremenski hod ubrza. Oni potpomažu da se kule razgrađuju. Kad nam vrijeme oburda kulu, nije žal za njom kao kad je njen kraj djelo ruku nečovjeka, kada neljudi dođu do izražaja, pa je unište. O ovom posljednjem, o nedjelu zlih ljudi, često se govori u posljednje vrijeme. I to naročito na našim prostorima, na prostorima Hercegovine. O jednom takvom neljudskom djelu, imali smo prilike da pročitamo u Mostubr. 127 (38). Tu nam je gospođa Azemina Ljutović- Kurtović ispričala istorijat Ljutovića kule u Hodbini. I, ispričala ga je na zavidnoj visini. U toj njezinoj priči sve je došlo do izražaja: i pismenost, i ljubav prema porodici, od Ahmetage, kao stuba porodice, do rano preminule Emire, koje se i ja sjećam kao učenice Mostarske gimnazije - i ljubav za Hodbinu.


U ovoj priči o
bivšoj kulidošao je do punog izražaja smisao autorkin za uočavanje detalja i da ih, u stilu velikih pisaca, nama nareda i saopšti. Mi možemo samo zaželjeti da nam gospoda Azemina Ljutović- Kurtović, iz svoje, nesumnjivo, bogate riznice sjećanja i pamćenja, još ponešto saopšti na ovaj način. Doći će bolja vremena, doći će generacije koje će imati vremena da se bave i naukom i istorijom, pa i istorijom umjetnosti, koje, kratko rečeno, neće brinuti naše svakodnevne brige. A njima će, bez sumnje, dobro doći svaki detalj o našoj sadašnjosti, svaki detalj koji će im pružiti nešto novo, nešto iz našeg vremena. Pogotovo iz vremena koja su prethodila našem.

I upravo zbog toga, ponukan člankom gospođe Azemine Ljutović- Kurtović, ja ovdje iznosim jednu svoju želju: popišimo sve kule po Hercegovini, popišimo sve značajnije objekte po Hercegovini. Generacije koje dolaze iza nas mogu nam biti zahvalne. A ima se o čemu pisati (ja ovdje navodim neke kule po sjećanju, a i neke važnije kuće).

U mome Ortiješu ima, ili je bila, kula koja je do posljednjeg rata bila vlasništvo porodice N. Crnogorca. Ko je pravio tu kulu, kakva je njena istorija, na moju veliku žalost, ja ne znam. Svakako o njoj se ne bi mogle pričati priče kao o Ljutovića kuli, ali vrijedno je zabilježiti ono što još u sjećanju mojih Ortiješana postoji.

Na Buni je bila, i, do ovih vremena, zvala se Ćemalovića kula. Možda još postoji neko od Ćemalovića ko se sjeća te kule, i života u njoj.

Na Buni je vrijedno zabilježiti i Badžakovinu. To su bile, koliko se sjećam, lijepe kuće koje su imale i vodu. Koliko su one povezane za Ali-pašu Rizvanbegovića, ne znam. Ali vrijedno bi bilo da se i to zabilježi.

Po mome sjećanju, na Bivoljem Brdu - u Dubravama, postojala je kula, ili nešto kao kula, vlasništvo porodice Ćiber. Ja znam da je moj rahmetli babo, čija je sestra bila udata za jednoga Ćibera, često pričao o toj kuli i iznosio svoja predivna sjećanja o njoj.

Vrijedno bi bilo zabilježiti o Velagićima iz Blagaja. To je bila poznata porodica, sa svojim kućama na vrelu Bune. Svakako da postoji još neko ko se sjeća i
rahatluka u Velagića kućama. Čini mi se da je osnovna osobina svih Velagića bilo poštenje i ponos.


U Stocu je bilo još tragova od Ali-paše Rizvanbegovića. Tu su bili i njegovi
dvori. Zašto da i to ne sačuvamo od zaborava. Sa Rizvanbegovićima bi vrijedno bilo zabilježiti i o porodici Mehmedbašića, a i jednih i drugih, nadam se, još ima u čijem je sjećanju život iz predratnih dana. Ja sam jednom boravio u Begovini. Te kuće treba sačuvati, ako nije moguće drugačije, onda opisati ih i ostaviti potomcima.

U Gabeli, Višićima, živjeli su Muradbegovići. Vrijedno bi bilo da se i o njima što zabilježi. A njihovo prezime mnogo govori.

Fazlagića Kula
sama svojim imenom mnogo govori.

I, tako, ima, možda, još koja kula čije bitisanje bi bilo korisno zabilježiti, sačuvati od zaborava. U Baćevićima postoje
Čelarevi dvori. Istina, davno su bili porušeni, ali, možda, postoji još neki trag od njih, makar u sjećanjima. Ako nekad neko uzme za magistarski rad, da ne kažem - doktorski rad - iz istorije umjetnosti ovu temu, naše sjećanje bi mu mnogo pomoglo.

Ja znam da opisi ovih kula ne mogu biti onakvi kao što je opis Ljutovića kule, ali mogu nam pružiti osnovne podatke o svome trajanju. Pa i to će biti dosta. A ja se i ovom prilikom zahvaljujem gospođi Azemini Ljutović- Kurtović što mi je, pišući o svojoj kuli, mada je nikad nisam vidio, a nedaleko od nje sam živio, povratila sjećanje i na Simu Lučića, sa kojim sam išao u osnovnu školu, i na Hodbinu, i na hercegovačke kule.

Sačuvajmo i od
zuba vremena”, i od neljudi, ono što se još može sačuvati. Istorija će za to biti zahvalna.


Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Iz monografije - Indijske minijature, lokalne skole

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2001 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2001 HarisTucakovic, Sweden
oo