o
Mostujte sa nama
Arhiva
Iz monografije - Indijske minijature, lokalne skole

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 130 (41 - nova serija)

Godina XXVI septembar/rujan 2000.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Mr. Muhamed Šator
JEZIČKA STANDARDIZACIJA I
PRAVOPISNA NORMA U "ZORI"


Kraj devetnaestog stoljeća u Bosni i Hercegovini pokazat će da su općeprisutne tendencije u jezičkom ujednačavanju i standardiziranju jezika na vukovskim principima u južnoslavenskim zemljama imale značajan odjek i u ovoj pokrajini, gdje su mjere Zemaljske vlade u kodificiranju jezika davale značajne rezultate.
Od 1883. godine, kada je Vladina komisija za jezik donijela u okviru austrougarske jezičke politike prve odredbe o pravopisnoj normi, pa potom 1890. godine, kada je Gramatika bosanskoga jezika, dvije godine prije poznatog Brozovog Hrvatskog pravopisa, donijela prve si- stematizovane pravopisne odredbe, u bosanskohercegovačkim časopisima je primjetno ujednačavanje pravopisne norme i svojevrsna
urbanizacija jezika koji se našao pred mnogim problemima, jer je trebalo naći brojna rješenja za pojmove i termine kojih nije bilo u domaćem jezičkom korpusu.

Mostarska Zora

Osim informativne funkcije listovi i časopisi su u ovom periodu imali i literarnih ambicija. Angažujući veliki broj saradnika sa svih južnoslavenskih prostora, urednici u časopisima su često morali ujednačavati pravopisnu normu poštujući i autorski tekst, jer su se javljali autori iz raznih sredina. Iako su prisutna različita pravopisna rješenja, u ovom periodu u bosanskohercegovačkim časopisima, bez obzira da li su to Vladini ili konfesionalni listovi, primjetan je napor da se konstituira takav pravopis koji se neće bitnije razlikovati od onog u Srbiji i Hrvatskoj, gdje se proces kodificiranja jezika počeo zaokruživati. Od folklorizma i jezika prema Vukovom uzoru, što se može uočiti u Bosanskoj vili (pokrenutoj 1885.), kao i u Bošnjaku (1891.), te otvorenosti i tolerancije prema autorovim opredjeljenjima u Nadi (1895.), kao i primjetnih lektorskih ujednačavanja u Glasniku Zemaljskog muzeja (1889.) i Školskom vjesniku (1895.), pred kraj stoljeća standardizacija jezika je već dala uočljive rezultate mada i u ovom vremenu u tekstove još uvijek prodiru supstandardne forme. To se posebno može vidjetu u mostarskom časopisu Zora, koji je, pokrenut 1896., izlazio sve do 1901. godine.

O Zori kao značajnom literarnom časopisu i Mostaru kao kulturnom centru
pisali su odmah u prvim decenijama ovog stoljeća Mostarci Vladimir Ćorović i Jovan Radulović (1), ali i brojni drugi autori. Od četiri napravljene bibliografije ovog časopisa najkompletnija je svakako ona u monografiji Zore (2) Ljubice Tomić-Kovač pravljenoj u okviru projekta Istorija bosanskohercegovačkih časopisa austrougarskog perioda Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti u Sarajevu. Šestogodišnje izlaženje Zore svakako je, uz Malu biblioteku, kruna mostarske izdavačke djelatnosti u devetnaestom stoljeću, jer je nakon Neretve (1872.), Hercegovačkog bosiljka (1883.), Novog Hercegovačkog bosiljka (1884.), Glasa Hercegovca (1885.), te kalendara Mladi Hercegovac i Neretljanin (1894., 1895.), Zora, odnosno njeni urednici J. Dučić, A. Šantić, S. Ćorović, A. Šola, pokazujući u svojoj koncepcijskoj uredničkoj orijentaciji da su joj lokalni i regionalni okviri tijesni, iskazala punu zrelost i otvorenost Mostara prema svim općekulturnim i književnim kretanjima ne samo na južnoslavenskim prostorima nego i u drugim evropskim zemljama.

Poslije osnivanja Srpskog pjevačkog društva Gusle i raznovrsne djelatnosti takav put Zore bio je potvrda da je Mostar postao pravi kulturni centar koji se oslobodio svoje romantičke ustaničke i folklorne tradicije i okrenuo se ka novim evropskim kretanjima. Takav duh se osjećao ne samo u mostarskim srpskim krugovima nego i kod Hrvata i Bošnjaka. Podsjetimo se: to je vrijeme kada se Mostar, za razliku od mnogih drugih sredina, prilagođava novim trendovima koje nameće Austrougarska. Za razliku od Bosanske vile, srpskog nacionalnog lista koji se dugo, sve do 1908. godine, vrtio u krugu folklorističko- romantične književnosti i Vukovog jezika iz prve polovine devetnaestog stoljeća Zora je u Mostaru pokazivala znatno veću otvorenost u prezentiranju općih kulturnih i književnih kretanja u Evropi tog vremena. Zora u svojim rubrikama redovno svoje čitaoce informiše o kretanjima u južnoslavenskim i evropskim književnostima, a osim otvorenosti prema saradnicima iz Beograda i Novog Sada angažuje saradnike iz drugih sredina: I. Cankara, A. G. Matoša, S. Matavulja i druge.

U ovom periodu su časopisi i brojna kulturna udruženja, koja je austrougarska vlast tolerisala kao okupljanja na konfesionalnoj osnovi, unosili novu klimu i nove sadržaje koji su iskazivani i sve kultivisanijim jezikom. Taj jezik kojim pišu Srbi, Hrvati i Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, bez obzira na prisutne razlike, posebno leksičke, pa i stilske, u suštini bio je međusobno blizak i nije izrazito nacionalno obojen, jer je bio općeprihvaćen fonološki način pisanja uz istu dijalekatsku bazu i uz relativnu mladu, ali ustaljenu jezičku tradiciju. Taj jezik je oslonjen na tradiciju interdijalekatskog govornog idioma štokavskog tipa, pa ti listovi odmah u početku, i pored razlika, pokazuju relativnu standardizaciju pravopisne norme u kratkom periodu. Jezik tih časopisa, osim općeprihvaćenog fonološkog načina pisanja, pokazuju punu jezičku toleranciju urednika, poštivanje domaćeg, autohtonog bosanskohercegovačkog jezičkog izraza i nastojanje da se jezik obogaćuje novim pojmovima kojih nije bilo u domaćoj jezičkoj tradiciji.

Sve te jezičke tendencije veoma su vidljive i u prilozima u Zori, u kojoj se pojedini tekstovi ipak razlikuje od većine priloga u ostalim listovima ovog perioda. Iako ima mišljenja da je pokrenuta kao srpski odgovor na pokretanje Vladinog časopisa Nada, Zora je bila i izraz nezadovoljstva zbog niske literarne razine literarnih priloga u Bosanskoj vili, kakvo je mišljenje iznio Vladimir Ćorović (3). Međutim, i pored otvorenosti prema tekstovima i autorima iz drugih sredina, Zora u djelima domaćih autora, posebno Svetozara Ćorovića, koji je bio jedan od pokretača i urednika, pokazuje dosta nemaran i komotan odnos prema pravopisnoj normi čije je poštivanje u drugim listovima postajalo već manir. Osim zajedničkih kolebljivosti, koju su karakteristične i za druge listove, kao što su alterniranje frikativnih s i z sa š, odnosno ž ispred palatala u svim pozicijama (ušljed, pošljedica, ražljeva), dužih i kraćih oblika u zamjeničko- pridjevskoj promjeni (ovijem, onijem, nekijeh ali i nekih i svih), odričnog oblika glagola biti sa ijekavskom zamjenom jata (nijesam), odvojenog pisanja futura I glagola htjeti (ne će), oblika moremo i možemo, oblika grješka i pogrješka, jotovanja dentala prilikom zamjene glasa jat (đeca, đe, naćera - tzv. najnovije jotovanje), neujednačenosti u pisanju foneme h, ponekad neujednačenosti u pisanju velikog i malog slova, Zora pokazuje i mnoge druge nedosljednosti.

Oblici iz supstandarda više prodiru u djelima mostarskih autora, pa u Zori ima dosta morfoloških i leksičkih ikavizama (volila 40/2, 58/2 - 1897), želili (76/2-1897), živiti (122/4-1897, stiditi 324/10, odletile 324/10, oživila 369/XI - 1900), a prilozi gore i dolje gotovo redovno se pišu u ikavskom obliku: gori i doli. Glagolski pridjev radni glagola biti javlja se u oba oblika iako preovladava ijekavski (Ćorović: nijesu 125/ 4, nisam 123/4 - 1897). Glagolski pridjev radni glagola htjeti također se javlja u dva oblika htjeo (14/1) i htio (119/3), a nestabilna je upotreba u pisanju negacije uz glagole: nebi 13/1, ne ću 53/2-1897, Ćorović, ne će 284, nećemo 281-1897, neboj se 370/11-1900. Pravopisne odredbe u vezi s alterniranjem suglasnika također su neujednačene - Zora 1897: razhlađivalo (16/1), predpošljednje (11/3), predstavlja (76/2), otštampava (76/2), Zora 1898: absurd (282), šesdeset (310), Zora 1901: odkako (373/XI-XII, potsjeti (434/XI/XII). Pravilo o gubljenju suglasnika, odnosno alterniranju s nulom, veoma je nedosljedno u svim brojevima: pripovijetci (184/4, 1897), sudci (324 - 1898), dosjetci (351/10 - 1900), podatci (280/7-901). Elizije suglasnika su rijetke ali ipak prisutne (tica 30/1, šenica 401/12-1900).

U pisanju foneme h u inicijalnoj poziciji u Zori također ima nedosljednosti: ambar 16/1, hrđavo 16/1, rđavo 148/4, (Zora 1897), ranitelj 374/11 (Zora 1900). Zanimljivo je da Zora ima stalnu rubriku Kronika, a i neke druge riječi (anakronizam) pišu se, iako je riječ o grčkim korijenima, sa k a ne sa h, što je obilježje hrvatskog a ne srpskog jezičkog standarda. U medijalnoj poziciji fonema h gotovo da se piše u skladu sa današnjim Pravopisom bosanskoga jezika - Zora 1897: mahne 13/1, sahat 37/1, malehne 38/1, vehne 58/2, lahko 52/2, polahko 124/4, bahnuti 123/4, Zora 1901: podbuhlo 101/III-IV, uvehla 379/XI-XII, mahmuran 101/III-IV, suhonjav 377/XI-XII. Ponekad se u finalnoj poziciji fonema h izostavi ­Zora 1897: odma 59/2. Sekvenca hv često je zamijenjena sa f - Zora 1897: fali 14/1, fala 59/2, ufati 51/ 2, Zora 1898: fataju 324. Sve ove jezičke karakteristike naročito su vidljive u djelima mostarskih autora u Zori: Svetozara Ćorovića, Alekse Šantića, Osmana Đikića, Hasana ef. Nametka, Ljube Oborine i drugih. Može se reći da je to slika mostarskog govora s kraja stoljeća što se može vidjeti i u odgovorima na Anketu o govoru prostoga naroda koju je proveo Zemaljski muzej iz Sarajeva 1897. (4), a što je vidljivo i u radu Današnji mostarski dijalekat Mateja Milasa. (5) Naročito je to očigledno u tekstovima Svetozara Ćorovića koji je, kao što dr. Asim Peco kaže,
pisao onako kako je govorio.(6) Osjećajući da je Mostar mjesto gdje se ukrštaju različiti jezički uticaji, Ćorović je diferencirao govor svojih ličnosti tako da se u njegovim tekstovima mogu uočiti karakteristike govora istočnoherce- govačkog, zapadnohercegovačkog i centralnoštokavskog tipa, ali i govora mostarske čaršije.

Sve to se može vidjeti i u odnosu Zore prema lokalizmima i turcizmima, posebno u djelu mostarskih autora. U djelima mostarskih Srba turcizama ima gotovo koliko i u muslimanskom časopisu Bošnjak
­u Zori 1897: alaša 17/1, šart 17/1, eglen-beglen 17/1, hućumat 15/1, Zora 1898: mešćeme 311, tozlucima 311, takume 311, Zora 1900: džamfez, sevlija, butum, kanat, kundurdžija 368/11. Naravno, broj turcizama i u ostalim brojevima Zore je veoma veliki ne samo kod S. Ćorovića nego i u tekstovima svih autora iz Mostara.

Svetozar Ćorović
u brojnim tekstovima diferencirao je govor svojih likova prema konfesionalnoj pripadnosti, što potvrđuju ovi primjeri iz priče Zaboravljena kuća:
Frana je jecao kao dijete... ajme Isuskrste kako si moga podniti... Iđi đe si i prije bila! - dreknu Stamenka. (Zora 1901, str. 377-382)

Rukopis Osmana Djikica za list Zora

Rukopis Osmana Đikića sa uredničkim intervencijama (vjerovatno Jovana Dučića). Rad je morao biti namjenjen za specijalni Muslimanski broj” Zore, koji je uredništvo pripremalo.

Kao i u ostalim časopisima iz ovog perioda, u Zori se, ipak, primjećuje tendencija ka ujednačavanju koja je za stabiliziranje pravopisne i uopće jezičke norme za sve listove ovog perioda veoma karakteristična. Uz fonetski princip, to se ogleda u slijedećem:

1. Pravilo o pisanju velikog i malog slova u Zori relativno je stabilizirano uz manje dileme u pisanju geografskih pojmova i ustanova.

2. Sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi u ovom časopisu se stabilizira, ali još uvijek ima neujednačenosti, posebno u pisanju složenih priloga.

3. U Zori je veoma nedosljedna ijekavština u odnosu na druge listove iz ovog vremena. Morfološki i leksički ikavizmi su česti.

4. Praslovensko jotovanje grupe št (kao ć), kao i u Bosanskoj vili, relativno je rijetko, ali ipak prisutno Zora 1898: opću 324, saopćismo (327, Zora 1900: opće 24/1, saopćilo 434/12, Zora 1901 opći 414, sveopćem 410).

5. Kontrakcija vokalske grupe -ao gotovo je eliminisana.

6. Infinitiv se, naročito u kasnijim godištima, redovno piše s finalnim -i.

7. Futur I se redovno piše kao jedna riječ.

8. I u Zori ima nestabilnosti u pisanju afrikata č i ć. To je očigledno naročito u djelima S. Ćorovića, posebno kada on želi da izdiferencira govor mostarskih muslimana.

9. Fonema h se piše svuda gdje joj je po etimologiji mjesto, a često se piše i neetimološko h (sahat, kahva).

10. U Zori se kao i u ostalim časopisima primjenjuje pravilo gramatičke interpunkcije.

11. Opći nivo pismenosti, posebno u kasnijim godištima, primjetno je napredovao u tekstovima većine autora.

Nakon ovog perioda, u kome je i u Zori i u Bosanskoj vili, kao i u časopisu Bošnjak, bilo dosta pravopisne neujednačenosti, poslije javljanja nove generacije mladih bosanskohercegovačkih intelektualaca i književnika nakon 1908. godine, te još većeg povezivanja sa drugim sredinama, tzv. standardna novoštokavština postat će konstanta i u Bosni i Hercegovini uz primjenu relativno ujednačenih
pravopisnih pravila. Mostarski časopis Zora je svojim jezikom unio osvježenje u tadašnje književne tokove, ali je istovremeno nastojao da svoju pravopisnu normu uskladi sa tekstovima iz drugih sredina a ti tekstovi su često mostarskim autorima alužili kao kodifikatori. Što Zora pokazuje veću pravopisnu neujednačenost u odnosu na druge časopise ovog perioda, svakako razloge treba tražiti u relativno slabom lingvističkom obrazovanju njenih urednika, S. Ćorovića, A. Šantića i A. Šole. Pravopisnu neujednačenost, pa i izvjesno pravopisnu komotnost u pojedinim tekstovima, međutim, Zora je potiskivala svježinom jezika svojih autora i njen doprinos standardizaciji jezika u ovom periodu je, ipak, značajan.

Jezik Zore, kao i jezik mostarskih autora, prije svega Svetozara Ćorovića, svakako zaslužuje veću pažnju, a u ovom tekstu je sagledan samo jedan manji dio jezičkih normi.
Da je potrebno sistematskije izučavanje jezika mostarskih autora s kraja prošlog i početka ovog stoljeća, s pravom je ukazao akademik dr. Asim Peco u svoja dva rada: Hercegovački govori u književnom djelu Svetozara Ćorovića i Dijalekatske osobine u pjesničkom jeziku Alekse Šantića (Književni jezik i narodni govori, Prva književna komuna, Mostar, 1990.).
1) Vl. Ćorović, Bosna i Hercegovina, SKZ, Beograd, 1925. J. Radulović, Šest godina mostarske Zore, SKG, 1937. i drugi tekstovi.
2) Ljubica Tomić-Kovač, Zora, književnoistorijska monografija, Biblioteka Kulturno nasljeđe, Svjetlost, Sarajevo, 1971. Bibliografiju Zore su ranije pravili dr. Gojko Niketić (1935), Erna Koen (1949) i Ružica Milikić-Stojković (u jubilarnom izdanju Zore 1968/69).
3) Vl. Ćorović, n.d.
4) Anketa o govoru prostoga naroda, Zemaljski muzej Sarajevo, 1897. Riječ je o jezičkoj anketi koju su pripremili Milan Rešetar i Vatroslav Jagić. Cilj Ankete je bilo stvaranje dijalektološke karte Bosne i Hercegovine, pa je radi toga pripremljeno 150 pitanja. Sa područja Mostara stiglo je deset odgovora, a, pored ostalih, odgovore na Anketu ispunili su profesor mostarske Gimnazije Matej Milas, učitelj Savo Semiz i drugi. Anketa o jeziku još nije obrađena.
5) Matej Milas: Današnji mostarski dijalekat, Rad JAZU, 153, Zagreb, 1903, str. 47-97.
6) A. Peco, Hercegovački govori u književnom djelu Svetozara Ćorovića, Književni jezik i narodni govori, PKK, Mostar, 1990, str. 103.

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Iz monografije - Indijske minijature, lokalne skole

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2001 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2001 HarisTucakovic, Sweden
oo