o
Mostujte sa nama
Arhiva
Frida Kahlo - Autoprtret s majmunom

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 128-129 (39-40 - nova serija)

Godina XXVI juli-avgust/srpanj-kolovoz 2000.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Dr. Smail Balić
MEĐUVJERSKO POMIRENJE

PRETPOSTAVKE
Krivce i žrtve nedavnih krvavih događaja u Bosni lahko je utvrditi: prvi nisu samo nasrtali na život žrtava, nego i na sva materijalna svjedočanstva njihova religioznog i kulturnog identiteta. A žrtve su ostale pošteđene ove mrlje.


U istočnoj Bosni, gdje se smjestio srpski etnos, nema više džamija, a gotovo ni katoličkih crkava. U zapadnoj Bosni, tzv. ”Herceg-Bosni”, gdje vladaju Hrvati, nestale su sve džamije, ukupno 55, i pravoslavne crkve. Pokušaji uspostave neke simetrije između krivaca i žrtava vode u posvemašnje nesnalaženje. Nastojanja za pomirenjem nailaze na prepreke zbog nedostatka objektivnih kriterija sadašnjeg stanja.

Legalna se bosanska vlada može s pravom ponositi da se na njenom području civilizacija održala. I pored svih iskušenja, ondje se održala građanska pravna država. Stanovništvo nije izgubilo mjeru. Nema revanšizma. Maksimalnim se popuštanjem nastoji pridobiti srpsku i hrvatsku stranu za zajednički život, i multikulturalno društvo. Ali, kako se čini, otpadnici žele nastaviti započetim putem. Doduše, pod pritiskom međunarodne zajednice učinjen je poneki korak unatrag, što znači prema demokraciji i slobodi, ali je daljnje kretanje upitno.

Bosna je odlučna ostati građanska demokratska pravna država. Shvaća samu sebe kao laicističku, multikulturalnu, multireligioznu i europsku republiku, doduše takvu koja je prevladala svaki europocentrizam. Toj državi, uz džamije, svoj ravnopravan položaj imaju crkve i sinagoge. Navika multikulturalnog života potječe iz vremena gotovo 500-godišnjeg razdoblja Osmanske Imperije. Četrdesetogodišnja austro-ugarska uprava nastavila je ovu dobrostivu religijsku politiku. Pred zakonom su sve religije bile jednake. Vjeronauk je sada fakultativan. I nema financijske pomoći vjerskim zajednicama i crkvama.
Niaz Omerovic - Ilustracija

Posve je drukčija slika u drugim, zaposjednutim, dijelovima zemlje. Ondje je u tijeku nivelacija. Jedna kultura i jedna religija imaju očito prednost- do ekskluzivnosti. Bošnjaci ili Nacionalbosanci, koji pretežno ispovijedaju islam, trenutno se bore s izvjesnim problemima identiteta. Njihovo je tradicionalno shvaćanje vjere uzdrmano uslijed stranih utjecaja. Nužno im je vratiti se relativno liberalnoj hanefijskoj interpretaciji.

Bosanski Hrvati slijede europski usmjerenu politiku školovanja, koja se održava u vanjskim nazivima triju velikih školskih kompleksa u Sarajevu, Zenici i Tuzli kao ”europskim skolama”.

Na području srpskoga etnosa vlada, kao i prije, samodopadljivi nacionalistički i epički duh koji onemogućuje pomirenje u korijenu. Snage koje se u srpskom narodu tom duhu protive još su nedovoljno jake za preokret na bolje. Rastuće razočarenje nacionalističkom politikom čini se da daje nade na pomirenje u nekoj kasnijoj budućnosti.

JE LI POMIRENJE SPASONOSNO SREDSTVO U BOSANSKOJ SITUACIJI?
S obzirom na rečeno, dvojebno je može li samo pomirenje ukloniti poteškoće na putu do pravičnosti i mira. Bošnjaci su očito voljni surađivati. Prihvaćaju Daytonski sporazum. Ali, kako obuzdati oba susjedna nacionalizma usmjerena na ekspanziju? To je temeljni problem. Povremeno se čini da je izlaz samo u radikalnom rješenju- okupaciji cijele zemlje poput one, 1878. ”Civiliziranje religija” na koje misli profesor Richard Friedl, dugotrajan je proces. Uzdanje u njegove rezultate je utopija. Poziv na pomirenje zasada nalazi odjeka samo u onom dijelu Bosne, gdje legalna vlast ima riječ. Ondje djeluju i razne pomiriteljske komisije iz zemlje i inozemstva. Ali zašto su izuzete iz ovoga programa ”Republika Srpska” i ”Herceg-Bosna”, kojima je pojačana svijest o miru nužno potrebna?

Na ”Ekumenskom dijalogu o pomirenju” održanom u Beogradu od 18. do 22. veljače 1996, gdje se nije mogao čuti glas muslimana, ipak je - po svoj prilici pod pritiskom izvana - po prvi put iskazano ono bitno, i to u trećem dijelu kominikeja izdanog na kraju dijaloga, gdje je rečeno da je pomirenje bez pokajanja i sućutne djelatnosti prazna riječ. Zatim se nabrajaju stvarne zadaće: izgradnja porušenih domova, potraga za nestalima, otvaranje radnih mjesta za žene i ratne invalide, obnova privrede, obnova ili ponovna izgradnja razorenih bogomolja, vlastitih ili susjednih zajednica itd. Ondje se srpsko­ pravoslavna crkva po prvi put, barem verbalno, izjasnila za pokajanje i ispravljanje. Ali navedeni dokument je općenit, a i dvosmislen. Crkva se obvezuje npr. na obnovu ili izgradnju vlastitih ili tuđih bogomolja, ali se ne izjašnjava jednosmisleno za ove druge koje su i uništavane u znaku pravoslavnog križa. A ni povratak izbjeglica, u njihove domove nije spomenut nijednom rječju.

NAJNUŽNIJI JE PREODGOJ ZA LJUDSKOST
Negativne pojave u međuljudskim odnosima još uvijek određuju razvoj. Trebalo bi prije svega srpskom narodu, ali i dijelu Hrvata, pomoći da se oslobode izvjesnih stereotipa, kliširanih predodžbi i ahistoričkih pogleda koji izazivaju mržnju.
Ovakvi stereotipi i predodžbe, nažalost vladaju i misaonim svijetom onih koji odlučuju. Tako npr. poglavar Srpsko pravoslavne crkve, patrijarh Pavle, živi u uvjerenju da su bosanski muslimani došli u svoju sadašnju domovinu zajedno s Turcima u 15. stoljeću.

Smatra ih Turcima i to je javno izrekao. Oba iskaza protivna su činjenicama. Bošnjaci su u Bosni jednako starosjedioci kao i veliki dio tamošnjih Hrvata i mali dio tamošnjih Srba. Oni su - u to nema nikakve sumnje - čisti Slaveni. Njemu nije strano ni shvaćanje da je prihvaćanjem islama počinjeno izdajstvo nacije. Ne obazirući se na to koliko je to shvaćanje anakrono, ono nije tačno, jer se prihvaćanje islama zbilo u bošnjačkom, a ne u srpskom narodu.

Identitet toga naroda nije izgubljen islamizacijom. On se bez prekida održao do današnjega dana. Koliko su začuđujuće ograničene spoznaje toga velikodostojnika o islamu, vrlo dobro ilustrira njegov mirovni apel u srpnju 1992. koji je uputio imamu džamije Al-Aqsa u Jeruzalemu, vjerojatno krivo misleći da je imam te džamije neki autoritet u islamu poput pape u Katoličkoj crkvi.

Apel patrijarha jednako je bio upućen papi Ivanu Pavlu II. Mitropolit srpsko-pravoslavne crkve u SAD-u, koji u svojim istupima običava bosanskim muslimanima udarati pečat fundamentalizma, iskreno je, za razliku od patrijarha, priznao: ”I don't know very much about Muslims in Bosnia, but they are Muslims”. Slično su dvojbene i predodžbe hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, odgovornoga za hrvatsku politiku. On u svojim predodžbama polazi od toga je u Bosni islamska religija umjetno preformulirana u jednu naciju.

Za njega je takozvani ”sveti rat” u islamu najbolji način da se dospije u raj, a osmanlijski državni poredak nije bio multireligiozan nego genocidan. Ali ovakva shvaćanja, koja su znanstveno neodrživa, upotrebljavaju se u političke svrhe i unose u narodne mase.

POMIRITELJSKA DJELATNOST RELIGIJE DONOSI PLODA
Ne maže se reći da čovjekoljubivo usmjerenje crkava i vjerskih zajednica ne utiče na vjernike. Ali većina apela i dobrih savjeta ne biva poslušana uslijed političkog zaslijepljivanja. Pa ipak, ima impresivnih primjera međusobnih zastupanja i djelatne solidarnosti, koji još ostaju anonimni možda zbog vladajuće atmosfere. Ali zna se da su glavama plaćana npr. zalaganja nekih Srba/Srpkinja i njihova zauzimanja za bračne partnere druge vjere. Rudolf Grulich je ujednom članku o katoličkom prilogu pomirenju iznio niz znakova nade.

Nažalost, unutar Katoličke crkve ima dušebrižničkih skupina koje se ne osjećaju obveznim ekumenskom duhu i pomirenju. U njih spadaju hercegovački franjevci. ”Gdje su franjevci iz Međugorja uvjerljivo djelovali na putu mira i pomirenja među zaraćenim narodnim skupinama?”, pita se profesor Grulich. ”Zar Vatikan nije priznao Bosnu i Hercegovinu? Čemu vlastite poštanske marke neke republike
Herceg-Bosne’, sa slikom Majke božije meugorske?”¨.

Pa ipak su hercegovački Hrvati oko Čapljine učinili hvale vrijedna djela spašavanja svojih muslimanskih susjeda.

U svojoj bajramskoj poslanici 1997. poglavar islamske zajednice u Bosni, Mustafa Cerić, izjasnio se za pomirenje. ”Bosna je i prije opraštala onom čovjeku koji joj je iz neznanja načinio zlo i zbog toga se pokajao. Ali onome, koji je svjesno uzrokovao zlo, neće oprostiti, jer takvome samo Bog može dati oprosta” - može se pročitati u toj poslanici. O inicijativi za osnivanje ”Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine” Reis-ul-ulema je izjavio: ”Što se nas tiče, spremni smo preuzeti rizik i odgovornost za napredak te institucije. Ali kada s nekim od inicijatora govorimo o ispravljanju, onda nam uvijek kažu da su oni nemoćni i da ne mogu ništa učiniti. I da se o tome mora razgovarati s političarima. Ako onda o tome razgovaramo s političarima, onda nam kažu da to nije u njihovoj nadležnosti, nego spada vjerskim zajednicama.

Tako ostajemo u začaranom krugu i bez rješenja. Sve u svemu, htjeli mi ili ne htjeli, u Bosni i Hercegovini mora doći do dijaloga, do razgovora i sporazumijevanja zato što ovdje živimo i radimo i nitko ne može nikoga u tom smislu negirati niti mu nezainteresirano prilaziti.”
Niaz Omerovic - Ilustracija

Dr. Mustafa Cerić, koji je ovo izrekao, svjestan je da je za uspješan tijek procesa pomirenja potrebna podrška svih zainteresiranih strana. Rekao je još tijekom Internacionalne Kršćansko-islamske konferencije ”Mir čovječanstvu”, u Beču 31. ožujka 1993. - dakle usred genocida: ”Što da se radi u situaciji u kojoj se sa svojim narodom osjeća i doživljava sve što se sada u Bosni događa?

Što zaista činiti s obzirom na sve to? Mrziti ili voljeti? Za ljubav je potrebno mnogo više hrabrosti nego za mržnju. Radi toga je potrebna pomoć drugih, da bi se u ovim teškim odlukama jasnije vidjelo, radi ohrabrenja, da se čini ono što je dobro i pravilno. Istovremeno je jasno da kao intelektualci imamo hitnu obvezu pomoći onima koji sami sebi čine nepravdu.

Naš je Vjerovjesnik jednom rekao
Pomozi bratu radio on pravo ili krivo. Začudeno su ga upitali pratioci: Kako to, makar radio krivo? Odgovorio je: Treba ga spriječiti da čini nepravdu i pomoći mu da počinjenu nepravdu ispravi.

Od počtka 1998. u Sarajevu djeluje jedna udruga za multireligioznu mirovnu djelatnost koja se naziva ”Abraham - Ibrahim - Avram”. Nastala je zahvaljujući ”Muslim-Christian Workshopu”, koji je u prosincu 1997. inicirao konferenciju europskih crkava u Zenici.

KULTIVIRANJE JEZIKA POMIRENJA
Poznato je da se konflikti prvo iskazuju u obliku verbalnih razmirica. Pa u početku bijaše riječ. Stupanj pomirenja treba procjenjivati po opsegu jezika mržnje. Taj jezik još ni izdaleka nije napušten. I nadalje dominira u izvještavanju nekih srpskih i hrvatskih medija. Za vrijeme grozota počinjenih 1991-1995. jezik mržnje je bio pomoćno sredstvo za podsticanje neprijateljstva. Pritom se, dakako, obilno služilo i propagandnim lažima. U komunističkoj eri je došlo do znatnog gubitka govorne kulture. Proces je pratio zabrinjavajući prezir istine. Stare su vrijednosti gažene nogama. Beogradski Centar za antiratne akcije je u vremenu od ožujka do lipnja 1993. sakupio zbirku fraza i misli iz rječnika tih propovjednika mržnje, jedinstvenu u svojoj dokumentarnoj vrijednosti. Ona svjedoče o jednom vremenu u kojem su ”riječi mržnje” bile utkane u vladavinu nečovječnosti i nasilja. Njihovi autori, kao i oni koji su te riječi širili, postali su podstrekači mnogih nedjela, pa čak i sudionici.

Prije ponovnog osvješćivanja Bošnjaka na njihov identitet bogohulstvo je bilo opća pojava, i donekle element samoostvarenja primitivnog Balkanca. Sada je u bošnjačko- hrvatskoj federaciji u velikoj mjeri potisnuto iz svakodnevnog jezika. Ali zato se održavaju na životu izvjesne ružne riječi koje imaju uvredljiv učinak. Kao primjer se može navesti riječ ”balija” koja se u uvredljivoj namjeri primjenjuje na bosanskog muslimana. Riječ asocira na značenje ”balo”, ”balavac”.

Uistinu je pozajmica iz turskog, gdje prvotno glasi abali i označava osobu odjevenu u grubo sukno abaliju. Tako su muslimani iz gradova nazivali svoje jednostavne i dobroćudne seljake. I u turskom se jeziku riječ zloupotrebljava kao u frazi ”Vur abaliya!” (Udri izvukovića! Udri nesretnika!).

ULOGA INOZEMSTVA U USPOSTAVI MIRA I POMIRENJA
Kao što se zna, prosvijećeni judi u cijelom svijetu bili su užasnuti krvavim događajima u Bosni. Bilo je solidarnosti i konkretne pomoći. U Ekumenskom institutu Chateau de Bossey kod Ženeve održan je 23. rujna 1992. godine zajedničkim nastojanjima Konferencije europskih crkava (KEK) i Savjeta europske biskupske konferencije susret obiju velikih crkava bivše Jugoslavije. Islamska se zajednica mogla predstaviti samo idejno. Susret, u koji su polagane velike nade, nije praktički imao nikakva učinka. Govori koji su ondje održani bili su karakteristični za ponašanje sva tri naroda uvučena u konflikt.

Patrijarh Pavle osudio je zločine služeći se mnogim citatima iz svetih spisa, ali nije dopustio da se počinitelji strogo razluče od žrtava: ”Zločina i zločinaca ima na svim stranama, samo će Božija pravda i njegova vaga moći odmjeriti koja je strana više i koja je strana manje kriva”.

Za njega je konflikt u Bosni bio građanski rat. Riječ hrvatskog kardinala Franje Kuharića bila je konkretnija i diferenciranija. On je naglasio da napadnuti nisu željeli rat. Nastanak pojma ”etničko čišćenje” za nasilno protjerivanje ljudi iz njihove domovine treba tražiti u odlukama ljudi, koji ”vjeruju u nasilje i nasiljem žele postići svoje ciljeve i rješenja.”

Pismo Reis-ul-uleme, Jakuba Selimoskoga, predviđeno, ali neostvareno kao govor, bilo je još konkretnije i uvjerljivije. On piše: ”Mi ovdje pokušavamo ilustrirati samo jednu određenu situaciju u kojoj, nažalost, i religija služi političkim ciljevima. Brojni su primjerci zloupotrebe vjerskih simbola pravoslavlja, od kojih su najstrašniji urezivanje križeva u tijela muslimana i odsijecanje po dva prsta.” ”Apelirali smo, osim toga i molili za osobno izjašnjenje poglavara Pravoslavne crkve, ali nam je uzvraćeno šutnjom i općenitostima”.

Zajedno s ovim, KEK je primila još jedno pismo Reis-ul-uleme Selimoskoga u kojem uz ostalo stoji: ”Tvrdnje o navodnim namjerama da se u Bosni i Hercegovini izgradi islamska republika potječu iz besramne propagande onih koji podržavaju agresiju i genocid. Islamska zajednica potiče izgradnju civilnog društva slobodnih građana i struktura. Religija je stvar slobodnog izbora i to mogu izgraditi samo slobodni ljudi.”

Ishodište genocida je u poremećenoj svijesti. Psihoanaliza ga vidi kao kriminalni izlijev krajnjeg nacionalizma. Ali genocid ima očito svoje mjesto i u očekivanju spasa. Religiozna komponenta ”etničkog čišćenja” i ritual klanja neistomišljenika i suviše je jaka, da bi se mogla previdjeti.

OTVORENI I EKUMENSKI DIJALOG
Islamska je zajednica ekumenska i otvorena za dijalog. Takva je bila pod vodstvom Selimoskog, takva je i sada. Reis-ul-ulema Cerić, doduše, odbija susret s onim predstavnicima Srpsko pravoslavne crkve koji su izravno sarađivali s agresorom. Uostalom, zajednica se odaziva svakom pozivu na dijalog.

Srpsko pravoslavnoj crkvi treba prigovoriti da uprkos deklarativnom odbijanju nasilja nema ništa protiv razdvajanja etnija. Patrijarh Pavle dugo vremena je bio zaštitnik obojice ratnih zločinaca, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, zagriženih protivnika svake ekumene. Patrijarh je time pridonio produžavanju rata u Bosni. I pored toga Ekumenski je savjet crkava s njim ophodio obzirno. Ponovljeni zahtjevi tom Vijeću da se članstvo politizirajuće crkve suspendira, ostali su bez rezultata. Time je vjerodostojnost ekumenskog pokreta snažno uzdrmana, tako da će - što se tiče muslimana - proteći godine dok se opet ne uspostavi.

Iako ne golim nasiljem, bosanski islam je izložen jednoj drugoj prijetnji koja dovodi u pitanje njegov identitet, pokušajima arapskih krugova da njegov religiozni život ispune novim sadržajem koji je protivan domaćim tradicijama. S arapskim humanitarnim organizacijama u zemlju su stigli i strani ritusi i shvaćanja. Misionarska svijest predstavnika tih organizacija ne dopušta im poštivanje zatečenog duhovnog naslijeđa, već nastoje ljude pridobivati za svoj, uglavnom rigoristički i uskogrudi islam. Time su u zemlju unijeli dosta nemira. Nastali su otoci vehabijskog islama gdje se tupo i kruto prodaje njihovo učenje kao ”pravi islam”. Jedinstvo zajednice je uzdrmano.

Među poremećajima izazvanim sa strane su i neke mahane, koje su zahvatile vjerski život Bošnjaka. Lahko shvatljivo osvješćivanje naroda na vjeru ide ponekad pogrešnim putem. Tako postaje svakodnevni običaj, da se pojačanim zvučnikom, umjesto izravnim milozvukom dobrog mujezina, poziva na molitvu. Munare se podižu na dvije ili čak tri šerefe (ophoda).

Time se pogrešno, svjedoči volja za održanjem, svakako uz priličnu mjeru inada ili prkosa i ispraznog šehadeta (svjedočenja vjere). S vjerskog i etičkog stanovišta upitljivo je i učestalo odlaženje na hadž u času, kad je domovina polusrušena i kad su svakojake nevolje pritisle narod. Sve to nije u skladu s istinskom vjerom. Mjesto skromne pobožnosti, kakvu su nekoć Bošnjaci nosili u svojim srcima, prihvata se ”drečava religioznost”, dok se skladna i pitoma bosanska bogoštovna zdanja napuštaju za volju nakaradnih spomenika prkosa. Time se bezočno narušava jedna religiozna kultura, na koju se inače s pravom može biti ponosan. Vjerodostojnost bosansko-muslimanske spremnosti na dijalog i ekumenu najbolje se ogleda na stanju onog dijela zemlje, koji je bezprekidno ostao pod upravom legalne bosanske vlasti. U tom je dijelu zemlje islam slobodan i ima mogućnost izražavanja svojih stavova. Izuzev malih i zanemarivih promašaja, ondje je civilizacija još prisutna. Nema nasrtaja koji su predprogramirani u sustavu. Ondje stoje, pored džamija, pravoslavne i katoličke crkve (u Sarajevu i sinagoge), koje niko ne dira. Upadljiva je razlika spram područja srpskog entiteta i ”Herceg-Bosne”, državne tvorevine hrvatskih ekstremista. U ”Srpskoj Republici” i ”Herceg-Bosni” sve su džamije nestale s lica zemlje. Muslimanski je živalj gotovo nestao. Iseljen je ili poubijan.

U slikovitom gradiću Počitelju, na muslimansku je sahat-kulu, koja označava vrijeme za molitve, nataknut golemi drveni križ. Više nema tipično muslimanskih gradova poput Stoca, Počitelja ili Dubrava u hrvatskom dijelu, te Trebinja, Foče, Zvornika, Brčkog, Rogatice itd. u srpskom dijelu Bosne. Nije čudno, što protekla zbivanja Bošnjaci shvaćaju kao križarski rat. Pritom im je jasno da nisu religiozni, nego politički interesi izazvali barbarsko pustošenje. Daytonski je mir spriječio da se Srednji vijek izrazi dosljedno i do kraja.*

(Fragment iz knjige ”Zaboravljeni islam”)

* Posljednja dva dijela teksta su prevedena s njemačkog. Njihov prevodilac je Zija Sulejmanpašić, a objavljeni su u zagrebačkom časopisu ”Behar”. Velik dio drugog štiva ove knjige su prevodi Salima A. Hadžića objavljeni u Glasniku Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini između 1996. i 1999. godine.

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Niaz Omerovic - Hommage majci Bosnjakinji

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2001 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2001
HarisTucakovic, Sweden
oo