Azra Begić
POETIKA DOVEDENA DO PERFEKCIJE
In memoriam - Fehim Feđa Avdić |
U četvrtak,
16.03.2000. umro je u Sarajevu slikar i grafičar Fehim Feđa Avdić, uz Franju Likara i
Ibrahima Ljubovića najznačajniji predstavnik neonadrealizma i fantastike u
bosanskohercego- vačkom slikarstvu.
Feđa Avdić rođen je 10.03.1932. (nesiguran
datum!) u Plani kod Bileće, a devet godina kasnije, pred četničkom kamom od koje su
stradala 22 člana njegove obitelji, uspio je pobjeći u Dubrovnik, gdje su ga prihvatile
časne sestre u sirotištu na Lokrumu. Time njegova životna kalvarija nije okončana,
budući da je ubrzo, u nestašnoj igri s ručnom bombom, izgubio desnu ruku, a kako je
prije te nedaće podjednako dobro pisao i crtao objema rukama, sa rijetkom upornošću i
tvrdoglavošću uspio je osposobiti svoju ljevicu da preuzme sve funkcije desnice.
Njegovom rano ispoljenom talentu za slikarstvo okolnosti su išle naruku: u trpezariji
sirotišta na Lokrumu visio je ”Gundulićev san” od
Vlahe Bukovca; bio mu je to
svakodnevni podsticaj da i sam jednom postane slikar. Osim toga, imao je sreću da kao
dječarac posjećuje atelje poznatog dubrovačkog slikara
Antuna Masle, kao i onaj Josipa
Vučetića, pa nije čudno što je 1946. njegove Zidne novine zapazio u
Dubrovniku Ismet
Mujezinović, odmah mu kupio akvarele i tempere i pozvao ga da dođe učiti na
novoosnovanoj Školi za likovnu umjetnost u Sarajevu (kasnije Škola za primijenjenu
umjetnost). No put u Sarajevo vodio je preko Mostara, gdje su ga, nasilu, upisali u
Trgovačku akademiju (bilo je to vrijeme planskog osposobljavanja nedostajućih kadrova!).
Tu se Feđa sprijateljio sa čuvenim šeretom Icom Voljevicom koji je i sam bio zadojen
ljubavlju prema slikarstvu, pa su se ova dva jarana poslije niza peripetija zajednički
otisnuli u Sarajevo da na već spomenutoj umjetničkoj školi uče slikarstvo. Bilo je to
herojsko doba ovog učilišta, u kome se na početku radilo po progamu akademije, a
profesori su, pored Mujezinovića, bili Vojo Dimitrijević, Mica Todorović, Petar Šain,
Ivo Šeremet, Sigo Summerecker...
Po završetku škole Feđa se 1954. upisao na
grafički odsjek
Akademije likovnih umjetnosti u Beogradu, gdje su mu učitelji bili poznati umjetnici
Boško Karanović i Mladen Srbinović. No, sudeći po svemu, za njegovo umjetničko
usmjerenje bila je presudna Feđina saradnja sa Urošem Toškovićem i
Dadom Đurićem,
predstavnicima fantastike i vizionarnog slikarstva, a ne treba zaboraviti da je vrijeme
Feđinih studija bilo i vrijeme formiranja i prvih nastupa čuvene beogradske grupe
”Mediala”, koja se zalagala za sintezu tradicionalnog postupka i modernog
senzibiliteta, za poštivanje muzejskih vrijednosti - osobito onih iz epoha renesanse i
klasicizma, uz posebno uvažavanje realizacija evropskog nadrealizma i fantastike. Poput
većine članova ove grupe, Feđa će se kasnije definitivno opredijeliti za
fantazmagorično figurativno slikarstvo sa svim značajkama neonadrealizma, u kome će
postići veoma vrijedne rezultate i individualiziran izraz (figuralika osobenog zvuka,
spoj preciznog detalja i imaginacije, perfekcionizam i prepoznatljiv vlastiti idiom).
|
|
 |
Godine 1959.,
odmah po zavšetku studija, Feđa se vratio u Bosnu, najprije u
Vareš, gdje je dvije
godine radio kao profesor crtanja, a potom je otišao u slobodne umjetnike pa je 1961.,
postao član ULUBiH-a i ilustrator ”Oslobođenja”, čime se bavio 11 godina - sve do
definitivnog zaposlenja u Školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu 1972., odakle će
dvije godine prije smrti otići u mirovinu. Sa ULUBiH-om je izlagao u zemlji i
inostranstvu, a rjeđe je nastupao samostalno (1965. u Salonu Zadruge ”LIK” sa 17
eksponata, te 1970. u Umjetničkom paviljonu u Sarajevu sa 22 eksponata i, najzad, u
”Collegiumu artisticumu” krajem 1991., sa nizom karikatura kolega i prijatelja;
spominje se i jedan zajednički nastup sa Franjom Likarom šezdesetih godina u
Varešu a o
tome nemamo preciznijih podataka). Nosilac je nekoliko nagrada: Šestoaprilske grada
Sarajeva 1975., te otkupnih nagrada ”Svjetlosti” 1971. i
”Umjetničke galerije
BiH” 1972. (na IV i V
sarajevskom salonu).
Feđa
Avdić bio je oličenje poštenja u umjetnosti. Strog i zahtijevan i prema sebi i prema
drugima, po vlastitom priznanju radio je najviše sedam do osam slika godišnje, a s
obzirom na preciznost i minucioznost njegovog slikarskog postupka više se uraditi nije ni
moglo. Na njegovim ranim radovima dominirala je skulpturalno koncipirana ženska figura,
sa fascinantno osvijetljenim licem i rukama, a u koloritu preovladavali su okerni,
”muzejski” tonaliteti. Tu se moglo naći i bikova, ovnova a iznad svega konja, kojima
je umjetnik bio trajno opsjednut, i ovom svom bestijariju, čije porijeklo valja tražiti
u umjetnikovom djetinjstvu, vratit će se on i na svojim posljednjim grafikama sa
stećcima. Svoju poetiku definitivno je uobličio i doveo do perfekcije pod kraj sedme i
početkom osme decenije našeg stoljeća. Na izložbi održanoj u
Umjetničkom paviljonu u
Sarajevu 1970. prikazao je ciklus slika u kome je varirao motiv jednog te istog
obezglavljenog ženskog tijela, svijetlog i sablasnog, koje izranja iz tamnosmeđe,
mjestimično rasvijetljene podloge, dok se jajlike, neindividualizirane, maskama podobne
glave pojavljuju odvojeno, - kao konstruktivni elementi jedne pomalo košmarne vizije
građene u biti klasičnim sredstvima. Bilo je jasno da se i Feđina fantastika razvija na
ruševinama klasične slike svijeta i u trajnoj nostalgiji za njom. Bilo je također
jasno, da smo dobili umjetnika sa kojim su naša likovna kritika i historija umjetnosti
morale ozbiljno da računaju.
Upravo
su te sedamdesete godine za Feđu bile vrijeme najvećih društvenih uspjeha i priznanja.
Možda je mišljenje njegovih poštovalaca pod kraj te decenije najbolje sažeo kipar
Afan
Hozić, u to vrijeme direktor Umjetničke galerije BiH, kada je zagrcnuto zapisao da je
”snaga njegovog slikarstva u snažnoj modelaciji, u divnim kontrastima glatkoće i
šupljikavosti, u mekim prelivima smeđeg i okera, u minuciozno izvedenim detaljima, koji
sve njegove slike uvrštavaju u mala remek-djela našeg bosanskohercegovačkog
slikarstva”.
I
doista, Feđine slike, usprkos obilju raskomadanih ženskih tijela, ženskih torza i od
tijela odvojenih udova, prožete su ljepotom i nepatvorenom poezijom. Obično su to
fantastični pejzaži koji se razvijaju u visinu i djeluju poput vertikalnog presjeka
arheoloških slojeva nekih davno iščezlih svjetova punih bogatstva i sklada, dok
izmaštani kristalno jasni oblici predmeta najčešće asociraju zatravljeni podvodni
svijet morskih algi, oblutaka i kamenja, polomljenih školjki i morskih trava, odakle
izranjaju fragmenti ženskih tijela kao posljednje sjećanje na čovjeka. Smeđim i
zlaćahnim tonalitetima suprotstavljaju se u njima ledene bjeline, a fina iscizeliranost
svakog i najsitnijeg detalja daje ovim slikarskim maštarijama kadikad karakter
fantastičnog ornamenta. Sam umjetnik vilinski svijet svoje umjetnosti vidi posve
drukčije i odlučno ga povezuje sa svojom rodnom Hercegovinom, pa u odgovoru na anketu
Umjetničke galerije BiH 19. maja 1981. doslovce zapisuje: ”Radim ovakve motive radi
toga što volim rodni kraj i rodni kamen, on je topal i zato ga slikam, jer nemam
mogućnosti da tamo živim. Figure u kamenu: život u kamenu je mukotrpan i svaka figura
je ponosna i održava se u tom kamenu, taj život sa čvrstinom, dostojanstvom. Ako
hoćeš da se sjetiš ljepote i svježine, vratiš se u djetinjstvo i osvježiš se. Nema
kod mene školjki, nego su to fragmenti djetinjstva, piljci. Boja mojih slika je boja moga
podneblja.”
Feđino
slikarstvo nije se kasnije mnogo mijenjalo, jedino je na njegovoj paleti tu i tamo počelo
preovladavati ružičasto i zelenčasto... pa mu se kolorit pod kraj sve više osvježavao
i ”podmlađivao”. A za vrijeme agresije na Sarajevo, Feđa je sa
Grbavice, koju su
okupirali Karadžićevi bojovnici, pobjegao u izbjeglištvo u vlastitom gradu. Ponovno su
izronile ružne i strašne slike iz njegovog djetinjstva: ubijanja, silovanja,
sakaćenja... Feđa više nije imao mogućnosti da slika u miru, da kao nekad sporo i
postupno razvija svoje ideje, pa je sve više crtao i radio grafike u sitotisku, koje je
ponekad ručno bojio. Tako su nastale desetine, stotine, radova na nevesele teme jednog
nesretnog vremena, u kojima je on iznad svega želio da svjedoči o ljudskoj patnji u
sukobu sa razularenim silama zla. Nije slučajno što se ovaj ilustrator brojnih knjiga
(poezije, bajki), koji je svojevremeno sa posebnim nadahnućem opremio ilustracijama
”Oslobođeni Jasenovac” Ćamila Sijarića, ponovno osjetio pozvanim da se na svoj
način suprotstavi fašizmu.
Za
njegovu osjetljivu prirodu dva rata bila su previše. Proživio je još nešto preko
četiri godine nakon zaključenja mira. Na štafelaju je ostala nedovršena slika velikog
formata, a u ateljeu u kome je umro našlo se svega nekoliko slika. Ostale će trebati
tražiti po bijelom svijetu kad dođu bolja vremena. |
|
