o
Mostujte sa nama
Arhiva
Bobo Samardzic - Mostar pod snijegom

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 124 (35 - nova serija)

Godina XXVI mart/ožujak 2000.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Kader Abdolah
PERZIJSKA BOŽIĆNA PRIČA
Savremena holandska proza

Nekih je godina već od decembra sve bilo pod snijegom. Škole bi prestajale sa radom. Ljudi bi u zabitima započinjali kroz nanose snijega tu i tamo prokopavati tunele, da bismo mi, djeca, ponovo mogli dolazitl u školu. Učionice nam bijahu ledene. Morali smo čekati dok se ne pojavi podvornik koji je, smrznutog brka, pješice dolazio čak iz drugoga sela. Prvo bi zagrijavao sopstvene dlanove. Onda bi desnicom dohvatao baklju, a ljevicom uzimao kantu sa naftom da bi založio vatru. Dobro ušuškani, sjedili smo u klupama i čekali da se prostorija ugrije. Tek kad bi učionica napokon bila sasvim zagrijana, pojavljivao bi se učitelj.

Po završetku nastave, djeca bi poput lisica grabila kroza snijeg, preko bregova, kući. Tamo bismo se zavlačili ispod peći koje su se sastojale od jednog postolja na kome je tinjala vatra, dok bi preko svega bila prebačena teška vunena čebad.

U to vrijeme, dok sam puzao ispod peći, nisam znao ama baš ništa o pripadnicima drugih vjera. Mi smo bili Muhamedovi sljedbenici, i znao sam samo da Isa (Isus) bijaše takođe prorok, priznat od strane našega proroka. I moj ga je otac smatrao dobrim prorokom. No, mi ipak odabrasmo Muhameda. On bijaše posljednji, što je značilo - i najbolji.

Bilo mi je poznato da otac nerado spominje Marjam (Mariju). Iako je u svetoj knjizi stajalo kako ona bijaše zatrudnjela uz pomoć Gabrijela, primijetio sam kako bi on vazdan preskakao tu suru. Na livu mu čitah neodumicu u pogledu priče o Mariji.

Sura o Mariji bijaše jedina koju na moradoh učiti napamet.

U to doba nismo imali nikakvih knjiga za djecu kojima bismo skratili preduge zimske noći. Samo perzijske klasike. Radio i televizor su još pripadali grešnim novotarijama. Ni za prazničnih večeri za nas nije bilo mjesta. Ipak, drugi su ljudi dolazili k nama da bismo, klečeći, zajedno učili iz Kor'ana. Tahamolate galoe Marjam lagat djeat... Ono kad se Marija porodi, i pokaza dijete svijetu, i kako svi rekoše: ”Srami se, Marijo, učinila si nešto strašno.”

One porodice koje ne bijahu religiozne imale su druge zanimacije. Oni bi kućama dovodili besjednike. Hašem besjednik bijaše najbolji u čitavom kraju. Bila je to starina od skoro osamdeset ljeta. Čovjek koji je znao plesti prekrasne priče. Pošto bijaše veoma star a ni vid ga više nije najbolje služio, on bijaše dobrodošao u kućama mnogih muslimansklh porodica. Sjedio bi spokojno među ženskadijom i pričao priče. No, nama on nije bio potreban. To, što nam je on mogao reći, već se nalazilo u knjigama koje su stajale iznad kamina, govorio bi otac. Bilo nam je dopušteno da sami uzmemo knjigu u ruke, sjednemo pokraj vatre i čitamo, što nam je pričinjavalo golemu radost.
Ivo Seremet - Starac

Jednom je moj otac morao negdje otići na nekoliko dana. Čini mi se da mu mati bijaše bolesna. Uveče je neko pokucao na vrata. Bijaše to Hašem besjednik. ”Tvoj je otac odobrio da vam večeras ispričam jednu priču”, reče.

”O, samo uđite”, rekoh, upozorivši majku da u kuću ulazi stranac. Žedan njegovog kazivanja, povedoh ga u unutrašnjost kuće.

”Dobro nam došao, karbalaie Hašem”, reče moja mati i ogrnu se šamijom.

Ponudismo mu najbolje mjesto pokraj peći. Sjede. Mati pred njega donese šolju čaja i zdjelu datula. On popi čaj, uze par datula, pogledom nas sve premjeri, sedam sestara i mene.

”Utrni svjetlo, dječače”, reče.

Ugasih svjetlo, ostavivši upaljenu samo jednu svijeću na kaminu.

”Salame barja oe... Pozdrav Njemu”, tim riječima započne priču o rođenju Isusa, proroka. ”Salame baraje rozie ke... Pozdrav danu u kome je rođen i danu u kome će ponovo biti među živima”, nastavi on. ”Gale ennema an alra soel... Alahov sam glasnik”, kaza Gabrijel Mariji. I želim da ti podarim sina, ’La ean konto laggieje’, viknu Marija.

”Reboka! Golman zakieja... Utvrđeno je”, reče Gabrijel.

”Wa lam jamssanie bashar wa lam ak baggieja... Kako mogu dobiti sina ako me muška ruka nije ni dotakla?”

”Howa aliool haen... To je veoma jednostavno, takva je volja Božija”.

Marija se tada odvoji od svoga naroda, povuče u osamu. Ležala je ispod stabla jedne datule. Gabrijel sjede pokraj nje. I ona ga primi.

Kad sam se sljedećeg jutra probudio, zraci sunca su već padali na kamin. Mjesto na kome je sjedio besjednik Hašem bilo je prazno. Iako me prevari san, to veče - Gabrijela koji tek vjesnik bijaše - nikako nisam mogao zaboraviti. Posebno one magične riječi tek rođenog Isusa, izgovorene na perzijskom, još u kolijevci: ”Pozdrav Meni. Pozdrav danu u kome sam došao na svijet...”

Isusa sam uvijek smatrao prorokom ljudi, koji stanuju negdje jako daleko. Na svoje veliko iznenađenje, otkrih da seljaci koji su stanovali iza susjednog brda takođe vjeruju u Isusa. Njihovo se selo zvalo Masihadorp (Mesijino Selo). I mada i njihova vjera bijaše priznata, Muslimani nisu trgovali s njima. Ne davasmo im naše kćeri i bijaše zabranjeno neku od njihovih kćeri uzeti za ženu. Nismo primali hranu iz njihovih činija i ne rukovasmo se s njima. Jedne decembarske večeri dok sam, kao četrnaestogo- dišnji djeačk, spavao pokraj peći, najednom čuh moju mati kako ječi: ”Probudi se, sine. Probudi se!” Skočih na noge. Oca nije bilo kod kuće. Lijepo me je upozorio na odlasku: ”Pokušaću se vratiti na vrijeme, ali nikad se ne zna. Budi pažljiv prema majci.” Majka je trebala da rodi deveto dijete. Poslije mnogo godina, iznenada je opet bila trudna. Djeca već bijahu poodrasla, pa ju je bilo stid te trudnoće, stoga bi uvijek prebacivala šamiju preko ramena. ”Požuri”, reče. ”Idi zovni babicu.” Brzo se obukoh, nazuh čizme i pođoh k jedinoj staroj babici, onoj što je donijela na svijet skoro sve ljude u ovom kraju. Čim su čule moje žurne korake u snijegu, tetke i komšinice se odnekud pojaviše iz pomrčine i pojuriše prema našoj kući. Ni pred babičinom kućom ne moradoh dugo čekati. Tek što pokucah, ona se odmah pomoli na vratima, Ponesoh joj torbu. Ona skupi svoju šamiju pod ruku i uputismo se našoj kući.

Po užurbanim koracima iskusne babice moglo se zaključiti da ne očekuje lagan porod.

Ostao sam čekati u predsoblju, a i muškadija u komšiluku budna ležaše u krevetima. Mati je vrištala. Tetke bijahu veoma uzrujane. Poslije jedno pola sata, babica izađe napolje. Ne uspijeva mi, reče ženama. Moramo pozvati gospođu Rahel. Potom se obrati meni: ”Hajde! Uzmi mazgu. Požuri u Mesijino Selo; pod svaku cijenu je odmah dovedi ovamo.”

Potom mi objasni kako da nađem kuću gospođe Rahele.

Uplašen, jahao sam na mazgi kroz pomrčinu. S jedne uzvisine pogledah dolje, prema selu, što je, zavejano snijegom, ležalo među stijenama. Po noći je tamo obično bila mrakača, no sad je selo naprosto blještalo u okolnoj tami. Nikad ga ne vidjeh tako jasno. Spustih se s brda i oprezno uđoh u selo. Tgom se širio neki divan miris. Čudan, meni potpuno nepoznat. Nešto kao mješavina jedne vrste svježe pečenog kruha i ruža. Prođoh pokraj jednostavne crkvice. Tada još nisam mogao shvatiti da je upravo te večeri bila sagrađena jedna improvizovana štala, s vještačkim pastirom i par pravih ovaca, tri figure od leda i tri prave-pravcate kamile. Između njih je bio postavljen kip Marije, koja je u krilu držala dijete.

Potražih kuću gospođe Rahele. Prozor bijaše osvijetljen. Veliki prozor. Naši prozori bijahu maleni, i uvijek su na njima visjele zavjese. Primaća je soba bila ukrašena papirnatim zvjezdicama, tu je bio i sto, na kome bijaše poslužena večera. Članovi porodice su sjedili jedan do drugoga. Djeca, djevojke koje nisu nosile vela.

Pokucah. Otvori mi jedna sjedokosa žena.

”Dobro veče. Došao sam po gospođu Rahelu.”

”Ja sam ta. O čemu se radi, dječače?”

”Imamo jedan problem. Moja majka ne može da se porodi. Biste li možda brzo pošli sa mnom?”

Sad kad o tome razmišljam, znam da je to bilo Badnje veče. U stvari sam trebao reći: Moharakbad, gospođo Rahelo. Čestit Božić, gospođo.

Miris koji sam ovdje upoznao kao šećerni hljeb*, sad se širi i u mojoj studentskoj sobi, u Holandiji. I pečeno meso, što je, na poslužavniku, ležalo na stolu, nije moglo biti ništa drugo do zečetina, od istih onih zečeva što ih stotine u tom kraju skakutahu sa stijene na stijenu. Muslimani ih nisu lovili. To bijaše zabranjeno, ali su ih stanovnici Mesijina Sela veoma lako hvatali u jednostavne zamke. Sad, kad sa svojim holandskim prijateljtma slavim božične praznike, tek sad dobro znam koliko taj praznik onomad bijaše važan za gospođu Rahelu. Uprkos tome, njen muž istjera traktor iz garaže. Ja na mazgi, ona na traktoru, pođosmo mojoj kući, gdje su svi s nestrpljenjem očekivali gospođu i niko nije imao ni pojma da smo je upravo odveli s važnog praznika.

Hrišćanka, iskusna žena, pomože mojoj majci. I moj mali brat bijaše rođen. Sutra se uveče skupiše stariji muškarci iz naše porodice da izaberu ime za tek rođenog dječaka.

Oni staviše gažnjaču nasred stola i izvadiše stari primjerak Svete knjige iz vitrine da bi potražili ime. Djed zatvori oči, poljubi korice i otvori knjigu.

Muškarci se nadviše nad otvorenom stranicom. Otac pročita naglas: ”Attenie alkotob en djaelnie nabieja...” A onda pokaza u pravcu djeteta. No, svi rekoše, kakvo li će to dijete postati?

Poslije očevog krathog oklijevanja, djetetu smo mogli dati ime Isa.

Nastade novi odnos između oca i hrišćana. Prije bi im u prolazu samo mahao. Sad bi im stiskao ruku, ali, čim bi došao kući, dobro bi oprao dlanove.

”Donesi jednom Isa kod nas”, reče jednom gospođa Rahel ocu.

”Dobro”, odgovori on, ali to nije učinio. Kad bi im išao u posjetu, prije molitve bi obavezno odlazio u kadu.

”Dječače, odnesi malog brata gospođi”, reče mi on.

Posadih brata u sedlo i odvezoh se u Mesijino Selo. Tamo se potom desiše dva važna događaja.

Gospođa Rahel mi dade jednu malu, staru knjigu s kožnim koricama. Biblijske priče. Možda nije bilo razloga za strah, ali to ocu nikad nisam rekao. Sad ta knjiga stoji pored očeve svete knjige u maloj holandskoj kućnoj biblioteci.

I drugi - srce mi poludi za jednom djevojčicom što je bila kod gospođe Rahele i koja uze mog braciku u naručje.

Bijaše to prvi put da se neki muškarac iz moje familije zaljubi u hrišćanku.


Bilješka o piscu: Kader Abdolah, pisac iranskog porijekla koji već više od deset godina živi u Holandiji, piše na holandskom jeziku i zacijelo je jedan od najčitanijih autora u zemlji lala i kanala. Do sada je objavio četiri romana, i svi su prodani u zavidnim tiražima, a stalni je kolumnist najčitanijeg holandskog dnevnog lista Volkskrant (Narodne novine).

S holandskog preveo: Goran Sarić

* šećerni hljeb - posebna vrsta suhog kolača koji se za Božić obavezno nalazi na trpezi Holanđana.  

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Halil Tikvesa - Asamblaz

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2000 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2000
HarisTucakovic, Sweden
oo