Salko Šaric
MOSTARSKA OAZA
KOJE VIŠE NEMA
Radobolja i njena okolica, nekad i sad |
Rijeka RadoboIja je nekada bila prava sreća za
Mostar i užu njegovu okolicu. Od ove rječice (izvire ispod brežuljka Mikuljača
u Ilićima, a od izvora do ušća duga je 5 km) bilo je velike koristi.
Prije nego što bi se ulila u Neretvu kod Starog mosta,
voda Radobolje koristila se višestruko: natapala je mostarske bašče,
pokretala brojne mlinice, stupe i kola za navodnjavanje. Još za turske uprave u ovim
krajevima (1) postojao je vodovod koji je crpio vodu iz ove riieke i
snabdijevao vodom zapadnu, a dijelom i istočnu obalu Mostara. Ovaj
vodovod je, prema austrijskom historičaru Moritzu Hoernesu (Beč, 1852 -
1917), imao šezdeset mjesta za oticanje.
Uz ovu rječicu izgradila su se i najzapadnija mostarska naselja,
mahale. Baba Beširova mahala formirala se oko istoimene džamije na Balinovcu,
(1a) a sagradio ju je Baba Bešir Bakamović prije 1585.godine (2)
(džamija je minirana 10.05.1993.), zatim Hadži Alije Lafe mahala,
formirana oko istoimene džamije na Raskršću. Ovu džamiju dao je
sagraditi hadži Ali-beg Bakamović - Lafo, brat Baba Beširov.(2a)
Sagrađena je prije 1631. godine.(3) (minirana 10.05.1993.) Južnije niz Radobolju,
sa njene desne strane, nalazi se Dervišpašina mahala koja je smještena
oko istoimene džamije u Podhumu. Sagradio ju je zajedno sa mektebom,
medresom i bibliotekom Derviš-paša Bajezidagić 1592. godine.(4) (ova
džamija je granatirana 1992, a minirana u maju 1993.). Uz lijevu obalu jednog kraka Radobolje,
na Vakufima, (u blizini današnjeg Dispanzera) postojala
je Ali-hodžina džamija, koju je dao sagraditi izvijesni Ali-hodža
prije 1631. godine. Mahala uz džamiju zvala se Ali-hodžina mahala. Ova
mahala je zauzimala prostor od današnjeg Rondoa do mosta na Pijesku,
gdje se povezivala sa Bakamlukom i Lafinom mahalom, a
preko Kantarevca se vezala sa mahalom Cernica. Sa Zelića
adom (Zelića ada zvao se prostor između dva kraka Radobolje, naime Radobolja se
nešto sjevernije od ove džanmije račvala u dva kraka) u blizini Raljevine(5)
džamija je bila povezana Ali-hodžinom ćuprijom koja je nastradala od
poplave 1851. godine. Ovu džamiju i mahalu zapalio je mletački plaćenik Stojan
Janković(6) 1687. godine, a obnovio ju je Derviš-paša (Dedaga)
Čengić 1868. godine.(7) U Mostaru se tada govorilo "Janković
oborio, Čengić pogradio i načinio" (Uspomene Riste lvaniševića
Mostarca; Brastvo br. 27, Beograd, 1934. str.174. On na istoj stranici Ali-hodžinu
mahalu naziva mahala Vakuf). Mahala uz ovu džamiju nije nikad
potpuno obnovljena, a džamija je stradala ponovo od požara izazvanog udarom groma 1922.
godine. Munara ove džamije prenesena je u Jablanicu 1934. godine i
ozidana uz tamošnji mesdžid. Na prostorima ovih mahala i u njihovoj blizini sagrađeni
su krajem turske uprave slijedeći objekti: Biskupova rezidencija u Vukodolu
(jednim dijelom 1848. godine, dovršena 1851. godine) i katolička crkva
posvećena sv. Petru i Pavlu 1866. godine. Župni dvor
uz ovu crkvu u kome žive mostarski franjevci sagrađen je za vrijeme
Austro-Ugarske uprave u BiH 1892. godine. Godine 1894. sagrađena je na Raljevini
skola Sestara milosrdnica. Sestre franjevke su uselile u otkupljenu kuću 1899, a
njihova crkvica uz kuću izgrađena je 1932. godine. Kuća uz crkvicu s lijeve strane (uz
harem Hadži-Alije Lafe džamije) sagrađena je 1910. godine.(8)
PRIČE O RADOBOLJI
O tome kako je Radobolja dobila ime postoji više priča. Jednu lijepu
priču, koju su stanovnici uz Radobolju prepoznavali u više varijanti,
zabilježio je pisac i folklorist, Mostarac Ivan Zovko (Mostar,
20.08.1864. - 30.03.1900.) pod naslovom "O postanku Radobolje i njezina imena"
("Glasnik zemaljskog muzeja", knjiga 4, str. 136-137, Sarajevo 1889. godine).
"... Još u staro vrijeme, bila je po cijelom
širokom svijetu nastala velika suša. Sve rijeke po svoj zemlji bile su presušile. Ljudi
i hajvan skapavali su po putovima od silne žeđi i vrućine. Žito i sve mlive (sve vrste
usjeva) bile su preplanule da od njih nije više bilo ni glasa ni traga. Nad tim božijim
bižem narod se skamenjivao, kao crna kukavica i molio Boga da ga na čas prije od tog
pokorenja izbavi. Vruće i pobožne molitve svide se Bogu i on pošalje anđela da njima
jedinim (onim kojim Radobolja koristi) dade vode i više nikom jer je htio, da i na dalje
ostane suša i žega po svakolikom svijetu, dok se god ljudi ne obrate i ne poboljšaju.
Po zapovjedi Božijoj anđeo siđe na zemlju i udari zlatnim štapom u jednu pećinu, i
odmah voda proteče. Svijet navali hrpimice, da se okrijepi i da napoji marvu. Ko bi god
dolazio, anđeo bi ga, koji je sa zlatnom šipkom stajao na kamenu, opomenuo, neka se
požuri, govoreći "Radi bolje" (brzo). Jedan između svijeta
upitaće anđela: "Za što, da tako hitimo, božji anđele?" Anđeo mu odgovori
da će opet udariti štapom, da presuši voda. Na to vas narod popada ničice na zemlju i
stane se moliti Bogu, da to ne bude. Bog im usliši molitvu i tako vode ne prestade teći.
A od anđelovog "Radi bolje", ostane i ime rijeci "Radobolja".
Do šezdesetih godina ovog stoljeća, starosjedioci uz Radobolju
prepričavali su priču koja kaže da u vrelu Radobolje ima gola golcata
"ko od majke rođena" vila koja se u svako doba kupa na vrelu. Ljudi su je
viđali u staro vrijeme, kaže priča, kako se kupa u vrelu - izašla bi pred sabah,
sjedila na kamenu, a čim sunce grane, ona opet umakne u vrelo." I ovu priču
spomenuo je Ivan Zovko u svom tekstu.
BAKŠIM
Naziv mjesta na iličkoj cesti kod Hamzića i Kljajinih kuća,
gdje se odvaja put za Bare i Cim. Put je bio razdijeljen
potokom (nekada nazivan Dadića potok), danas u potpunosti zatrpan.
BABUN
Vrelo Radobolje bilo je popularno izletište Mostaraca
sve do izgradnje novog vodovoda 1885. godine. Nešto južnije od vrela Radobolje postoji vrelo
potoka Babun, po kojemu je i samo mjesto dobilo ime. O Babunu od
Mostarca Luke Grđića - Bjelokosića (Mostar, 1857 - 20.10.1918.)
saznajemo iz njegova teksta "Mostar nekad i sad" (Beograd,
1901.) ovo:
"... Na ovom je kraju Mostara još vrijedno
spomenuti vrelo (potoka) Babun. Babun je u krilu pored puta, što vodi k
vrelu Radobolje. Ovo vrelo poštuje narod, a osobito pravoslavni i
muslimani, te mu pripisuju osobitu pomoć, a po najviše za bolest u očima. Na vrelo idu
bolesnici u svako doba i to prije sunca, ali se najviše ide na rođenje Sv.
Jovana 24. juna po starom kalendaru. Uoči toga dana tu je cio vašar, jer mnogo Mostarca
a i naroda iz okolnih sela tu dođe. Tu se nalože vatre, peku janjci i mladež se cijelu
noć veseli, a ujutru svak gleda da se prije sunca, okuplje i umije. Osim onih koji su tu
zanoćili dođu mnogi ujutro iz Mostara te se kupaju i umivaju. Taj cio
dan je opet na vrelu Babuna veselje i sastanak. Pričalo se da
sunce na Jovandan ujutru kad obasja Babun tri puta zaigra... (str.19)
Narodna predaja kaže da je Babun dobio ime po Bogumilima
koji su također nazivani i Babuni. U slikovitom gaju, uz vrelo potoka
Babun, nalazila se najzapadnija mostarska džamija koju je dao sagraditi Hadži
Salih, sin Temimov, prije 1676. godine. (10) (l ova džamija je
minirana u maju 1993). U blizini Babuna nalazi se veoma lijepa ljetna kuća begovske
porodice Karabeg koji su uz Bakamoviće, Ćatiće, Temime
i Duranoviće bili najveći posjednici zemljišta na ovim prostorima (ova
ljetna kuća zapaljena je u junu 1993.).
U Ilićima je bilo i više kula koje su služile
kao ljetna boravišta bogatih Mostaraca. Poznata je nekad bila kula porodice Temim,
zatim kula porodice Ćatić na periferiji Baba Beširove mahale
(spaljena 17.02.1994.), Alikalfića kula i kula porodice Hadrović.
Na Cimu je bila poznata i kula porodice Humo, a južno
ispod Balinovca, na Kovačnicama, kula porodice Đikić
(srušena u bombardovanju 14.01.1944.) po čijem je posjedu Đikovina i
dobila ime.
CIM
Na padinama Cima njegovani su poznati cimski vinogradi i
voćnjaci. Ovo područje opustjelo je 1687. god. napadom mletačkog plaćenika Stojana
Jankovića i njegove bande na Mostar. Ovaj zločinac pri svom
pohodu spustio se preko Goranaca i Cima, kako bi što
neprimjetnije došao do isturenih mostarskih mahala. Bježeći pred mostarskom potjerom,
vraćao se istim putem kojim je i došao. Pri ovom pohodu Jankovićeva banda
ubijala je i palila sve na što je naišla. (11) Poginuli članovi Jankovićeve družine
zakopani su u cimskom gaju Smrčenjaci. O ovome piše i Mostarac
Luka Grđić Bjelokosić, pa kaže "... Ako je u tome boju poginulo dosta Mostaraca,
poginulo je i dosta uskoka iz Stojanove družine. Te je svoje drugove
Stojan pokopao u gaju Smrčenjaci. Docnije se u taj gaj počeše kopati
okolni seljaci te je danas u njemu veliko katoličko groblje..." ("Mostar nekad
i sad", Beograd 1901. str. 16)
Na ovim prostorima postojala su i mnoga grobišta mostarskih
muslimana nestala za vrijeme Austro-Ugarske uprave. Poslije pomenutog Jankovićeva
pohoda zgarišta u neposrednoj blizini Mostara, Cima i Vihovićima
skoro dva stoljeća nisu obnovljena, stalno su podsjećala na dane u kojima su zgarišta
nastala. Kasnije su se na ove prostore naseljavali katolici i pravoslavci, piše Husein
Ćišić u knjizi "Mostar u Herceg-Bosni". Zna se da
je na imanjima Mostaraca u Cimu i Vihovićima
postojao znatan broj kula (ljetnikovaca), u kojima su njihovi vlasnici boravili za vrijeme
ljeta. U legendu je ušla kula porodice Humo zahvaljujući članu ove
porodice, poznatom mostarskom književniku Hamzi Humi (1895 - 1970). Humo
je sa radošću boravio na ovom imanju pa su mu Cim i njegov tadašnji
ambijent sa prelijepim vinogradima i voćnjacinia bili inspiracija za mnoge njegove
stihove i prozu. Bez dvojbe je opis ovih prostora kulminirao u njegovom lirskom romanu "Grozdanin
kikot", "malom remek - djelu" kako kažu književni kritičari.
Prvo izdanje ovog romana objavljeno je u Beogradu 1927. godine, a ovaj
roman preveden je i na njemački jezik. Teoretičari književnosti kažu da je "Grozdanin
kikot", "jedinstveno djelo stvoreno na prostoru BiH koje će trajati
koliko i ljudsko interesovanje za neke vječne i univerzalne teme kao što su ljubav,
sjeta, radost i smrt" (12). Zbog dobrog vina sa cimskog vinogorja,
odavno je u Mostaru poznata poslovica "Nema Cima do
Rima". Pomenuti Luka Grđić Bjelokosić kaže u navedenom
djelu str.20, da se zbog vinopija dobrog cimskog vina ustalila u Mostaru
poslovica "Nema Cima do Rima za pjanca i za kenjca". Huminom
smrću nestalo je, kažu, posljednjeg istinskog boema od stila u jednom višem značenju
te riječi, a i Cim je ostao bez pjesnika koji ga je istinski volio. |
Balinovac (1887.) - Baba Beširova mahala:
vidi se harem Baba Beširove džamije, kuća Alage Duranovića koju je ovaj prodao
porodici Drače. Desno je tzv. Ćatića ada gdje je sagrađena kafana
"Balinovac", kasnije vlasništvo porodice Bošnjić |
CERNIČKE BAŠČE (POLJA)
Prostori na desnoj obali Neretve, na kojima se izgrađivao novi Mostar
od kraja 19. st. do danas, sa svojim novim gradskim četvrtima, Mostarcima poznatim pod
nazivima Rudnik, Centar II, Avenija, Rondo, Zgoni, Strelčevina, Bulevar, Liska
ulica, Hatovska ulica itd., do 1882. godine bili su prostori opjevanih mostarskih
bašča i voćnjaka vlasništvo bogatih mostarskih zemljoposjednika. Dolaskom
Austro-Ugarske uprave u BiH 1878. godine dolazi i do proširenja grada na ovaj dio desne
obale Neretve tj. lijeve strane rječice Radobolje.
lzgradnjom mosta na Musali 1882. godine probijen je put do Balinovca.
U početku to je bilo potrebno Austro-Ugarskim vojnim vlastima radi priprema za izgradnju
Zapadnog logora (danas Univerzitet Džemal Bijedić) i fortice na Bakamovića
glavici tj. izgradnje ceste prema Ljubuškom (1883). Cesta do Žovnice
probijena je 1887, a narednih godina 1888. i 1889. urađen je produžetak ove ceste prema Širokom
Brijegu i Imotskom. Put dug 1,5 kilometar od Velike
gimnazije (Gimanzija Aleksa Šantić) do Balinovca pretvoren je
u šetalište 1889. godine. Šetalište je otvorila i drvored zasadila mostarska Općina u
spomen dolaska u Mostar pokojnog prijestolonasljednika princa
Rudolfa (Beč 1858 - 1889) sina jedinca Cara i Kralja Franje Josipa l,
i nazvala ga u počast njegove supruge princeze Stephanie (1864 - 1945) "Stefanijino
šetalište" (Stephanie Allee) a trg na Mejdanu (Trg 1. maja)
na lijevoj obali Neretve dobio je naziv "Rudolfov trg"
(Rudolf platz). Princ Rudolf učinio je dvije posjete Mostaru
- prvu 9.04.1886. a drugu, dvodnevnu 20. i 21. juna 1888. godine. Bilo je to nešto više
od sedam mjeseci prije prinčevog samoubistva (30.01.1889.), kada će u lovačkom dvorcu Mayerling
ustrijeliti svoju ljubavnicu, baronessu Mariju Vetseru i sebe. Inače princ
Rudolf je inicirao izdavanje djela "Die österreichisch ungarische
Monarchie in Wort und Bild" (Austro Ugarska monarhija u riječi i slici,
Beč 1886 - 1902) u kojem su u 24 sveska bile opisane pojedine zemlje (Länder) u posebno,
naručenim člancima i slikama. Knjiga o BiH u ovoj ediciji izašla je iz
tiska u Beču 1901. godine. Kada je princ Rudolf
posjetio drugi put Mostar (1888), u Beču je iz tiska
izašlo njemačko izdanje knjige mađarskog političkog pisca Johanna van Asbotha
(1845 - 1911) "Bosnien und. die Herzegovina - Reisebilder und Studien".
Tek osam godina od otvaranja Stefanijinog šetališta,
na otkupljenom zemljištu Ibrahima Bakamovića i Avde Đikića
(1897. godine) napravljen je na Gumnu krug "Rondela"
(od francuske riječi "la rondelle" što znači i okrugla
lijeha - nasad za cvijeće u bašči ili parku) iz čega je kasnije izvedeno, novonastalo
ime "Rondo" umjesto Gumno. Naziv "Rondo"
udomaćio se dosta kasno. Još 1937. godine Salih Baljić u svom tekstu "Ljepote
Hercegovine" (glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva XVII, Beograd
1937. str. 896) naziva "Rondo" Gumnom.
Kasnije je iz tog "kruga" na Rondou
projektirano šest radijalnih aleja, koje su nastajale u raznim vremenskim periodima.
Ulica prema Raskršću npr. poznata Mostarcima kao Pijesak (Drage
Palavestre) izgrađena je u periodu između 1901. i 1902. godine, kao i suprotna
joj Ulica Vladimira Nazora. Ulica Liska (13) takođe je
izgrađena poslije 1897. godine, a Ulica Petra Drapšina probijena je
sigurno za potrebe gradnje Zapadnog logora (Univerzitet Džemal Bijedić).
Ulica Muštovića i Crna ulica (Kalemova ili Kragujevačka)
probijene su 1899. godine, te se tako spojila ulica Pijesak sa Stefanijinim
šetalištem. (Stefanijino šetalište zvalo se poslije 1918. godine Šetalište
vojvode Mišića, a poslije 1945. od Velike gimnazije do Rondoa zvalo se Lenjinovo
šetalište, a od Rondoa do Balinovca Šetalište JNA). Inače
nova vremena su mijenjala nazive ulica i gradskih četvrti. Hatovska ulica
(hat = na turskom konj plememte pasmine) izgrađena je 1908. godine na prostoru gdje su se
nalazile staje za čuvanje konja za rasplod (u blizini Hirurgije). Strelčevina
je dobila naziv po Josipu Strelecu, doseljeniku koji je radio kao
baštovan "Državnih bašča", a imao je kuću u blizini Gradskog
stadiona (Veležov stadion). Bolnička ulica (dr. Safeta Mujića)
je probijena 1894. godine. U 1885. godini izgrađena je trasa uskotračne pruge Mostar
- Metković (godine 1889. izgrađena je dionica do Konjica, a
1891. do Sarajeva). Istočna trasa uz ovu prugu (Bulevar),
tada zvana Paralelna ulica, izgrađena je 1891, a zapadna trasa ispred Velike
ginmazije 1898. godine. Uz istočnu trasu ceste Bulevar bila je
sagrađena velika poslovno stambena zgrada Adama Mikačića (porušena u
ratu 1993) i Velika gimnazija uz zapadnu trasu, dovršena 1902. godine.
Četvrt zvana Rudnik nosi taj naziv od otvaranja
ugljenokopa 1918. godine. Izgradnja ovih ulica inicirala je izgradnju novih stambenih i
poslovnih objekata. U to vrijeme bilo je prestižno imati kuću u novom kvartu. Ljepotom
se ističu ovi objekti: villa Kajtaz (1897), villa tj. nekad poslovna
zgrada Eduarda Fesslera 1897. (Rektorat), villa
gradonačelnika Mujage Komadine (1898), villa Bašadur
(1899), dvije secesijske ville "Neretva" i "Zahumka"
porodice Butum (1905), (14) (nekretnine u Liska ulici na
ovom zemljištu 1892. vlasništvo Muhameda, Mustafe, Hasana i Ahmeta Butuma.
Plan adaptacije ovih dvaju villa porodice Butum godine 1911. napravio Đorđe
Knežić), zatim tri ville poznatog mostarskog trgovca Mihe Peške
(1908) na Rondou, villa sa kulom Mehmeda. ef. Spahića
(1908) u ulici Pijesak, villa Pere Salvesania u ulici Liska
(1910), villa i posjed porodice Nardelli (1931), villu dao sagraditi dr.
Aurelije Nardelli prema projektu arh. Otta Lindera iz Stuttgarta,
nešto kasnije lijepa kuća na Pijesku Fate Pajo rod. Hajdo,
villa dr. Huseina Raljevića uz Radobolju na Pijesku
(1939), ville porodice Hadžiomerović u Liska ulici,
villa Aiše Hadžioman (1939) i nekoliko drugih zanimljivih objekata.
RADOVI NA BALINOVCU I ILIĆIMA
Iz Baba Beširove mahale (ul. Ahmeta Sefića na Balinovcu)
prema Ilićima postojao je uski put do vrela Radobolje.
Godine 1885, za potrebe izgradnje novog vodovoda na vrelu, ovaj put je proširen,
djelomično u samoj mahali, a glavni radovi su izvedeni iznad Fazlibegovića kuća
(Fazlibegovića strana) prema vrelu. Taj put je između Bakamovića i Ćatića
imanja (danas između Hamzića i Džinovića imanja)
presijecao Bakamovića potok preko koga je bila tzv. Bakamovića
ćuprija. Taj potok je za vrijeme radova 1885. zatrpan. Na Bakšimu
stari put je presijecao Dadića potok (kasnije mijenjao imena), koga je
također premošćavala ćuprija. Proširenjem ove ceste izgrađeno je tada (1885)
savremenije premošćenje te cesta preko Babuna prema vrelu. Na Bakšimu
uz Dadića potok vodio je put prema Radobolji, koju je
uz Dadića mlinicu (15) (Lulina mlinica), premošćavala
ćuprija, i to je bila, veza sa Barama i Cimom iz
Ilića. Ovaj put na kome su radovi na njegovu proširenju i doradi izvedeni 1885, radi novog
vodovoda dovršen je definitivno 1898. godine. Vodovod koji je izgrađen 1885. a
proširen 1894. bio je dug preko 17 kilometara. Iz njega su izvedene javne česme, ulični
hidranti i sprovedene mnoge kućne vodovodne instalacije. Na cesti od Balinovca
prema vrelu postojale su ove česme: česma na zidu Baba
Beširove džamije na Balinovcu, česma uz avlijski zid kuće Vejsila
Duranovića, Ćatića česma (ispod Ćatića kule), Bakamovića
česma (više Ćatića kule), česma na Bakšimu i Ćatića
česma kod Puzića kuća u Ilićima iz koje teče
(izvire) živa voda. Uz ovu cestu, dovršenu 1898, sagrađen je do 1955. godine veoma mali
broj novih kuća.. (Ekspanzija prodaje zemlišta i izgradnje sa
"dozvolom" i bez odobrenja započelo je 1964. godine). Na prostoru Baba
Beširove mahale na Balinovcu izvedeni su poslije 1885 ovi
radovi: Zbog izlijevanja Radobolje oko Bakamovića ćuprije na Stefanijino
šetalište na Balinovcu, izrađeni su djelomično viši
potporni kameni zidovi oko Duranovića i Ćatića ade, i
na nekim mjestima produbljeno je korito, a sve to 1897. godine. Zbog probijanja šire
ceste za Iliće oduzet je dio harema Baba Beširove džamije (između
harema i Radobolje) a uz harem je sagrađen novi haremski zid u koga su ugrađeni
porušeni bašluci (nišani), što je i danas uočljivo.
Novi most na Balinovcu preko Radobolje
sagrađen je 1882-83. nekoliko metara južnije od Bakamovića ćuprije.
Cesta od Balinovca prema Ljubuškom izgrađena je 1883.
godine, a tada je iznad Vukodola probijena i cesta za Brkanovo
brdo radi izgradnje fortice. Na taj način se selo Brkani
povezalo sa Mostarom. Put do Žovnice probijen je 1887.
godine. Stari žitelji Baba Beširove mahale pamtili su kako se za
vrijeme radova na ovoj cesti skotrljao valjak niz Fazlibegovića brdo, a
vozač valjka je poginuo. Ova cesta prema Širokom Brijegu i dalje prema Imotskom
napravljena je od 1887. do 1889. godine. U Baba Beširovoj mahali (Ahmeta Sefića
ulica) izvršeni su radovi (1887) na proširenju rukavca Radobolje,
koji je bio nešto uži i služio je za navodnjavanje, a protezao se do glavnog korita Radobolje
u Bakamluku. Više ovog rukavca, na Balinovcu, Halil Bošnjić
je sagradio novu kafanu "Balinovac", a kroz bašču kanalima
razveo vodu i sagradio londže uz rukavac (u A. Sefića ulici). U bašči ove kafane
postojala je i stara kafana, koju je navedeni Halil Bošnjić kupio,
zajedno sa zemljištem, od porodice Ćatić 1933. godine. Preko puta ove
kafane postojala je kuća u kojoj je bila gostiona "Bled".
Godine 1889. Mostar se dijeli na gradski i seoski srez, pa je na Balinovcu
izgrađena "Malta" koja je funkcionirala do 1945. godine, a
poslije toga u prostorijama "Malte" bila je brijačnica
Ibre Šarića. Uz ovu "Maltu" sagrađena je spomenuta
zgrada (oko 1939) u kojoj je bila gostiona "Bled", a poznati
gostioničari u njoj pred drugi svjetski rat bili su Stipe Mišić i Tomo
Šarac. Nova Biskupija kako smo spomenuli, na Bakamovića
glavici izgrađena je 1906. godine, pa se prema njoj udomaćio novi naziv Biskupova
glavica. Zanimljivi radovi poduzeti su 1897. godine: izgrađen je kanal koji je
trebao da skuplja vodu koja je iz Radobolje plavila Stefanijino
šetalište. Prvo je izgrađen dio kanala od Velike gimnazije do
Neretve, a produžetak kanala do Bakamovića glavice
1899. godine. Ovaj kanal je napravljen duboko pod zemljom pa za njegovo postojanje mnogi
nisu niti znali. Bakamluk, na desnoj strani Radobolje u
blizini Balinovca tj. Kovačnica, dobio je ime po imanjima porodice Bakamović,
a to je nekad bilo slikovito naselje usred bašča uz Radobolju u kome su
stanovale porodice: Krpo, Ćerkić, Bajrović, Nikšić, Vrgora, Ćiber, Galešić
i Ovčina. Probijanjem ulice na lijevoj strani Radobolje
(Muštovića ulica) 1899. ovaj sokak je povezan, preko mosta na Radobolji,
sa šetalištem i Pijeskom. Na mjestu današnjeg mosta na Bakamluku
postojala je tzv. Galešića ćuprija koja je povezivala Bakamluk
sa lijevom stranom Radobolje, tj. stanovnike Bakamluka
sa njihovim baščama na lijevoj obali.
Nastavak teksta |
|
|
