o
Mostujte sa nama
Arhiva
Ramiz Pandur - Medaljoni Kujundziluka

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 120-121 (31-32 - nova serija)

Godina XXV novembar-decembar/studeni-prosinac 1999.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Vojislav Vujanovic
ARHIPELAZI LIKOVNOG GOVORA
Izlozba slika Nesima Tahirovica
u mostarskom Centru za kulturu,
otvorenje upriliceno 15.10.1999. godine

U lijepo uredjenim prostorima mostarskog Centra za kulturu, mada sa nesto vise spustenim stropom od uobicajenog za ovakve namjene, otvorena je izlozba slika tuzlanskog slikara Nesima Tahirovica. Izlozeno je 110 eksponata sa dimenzijama uglavnom vecim od uobicajenih.

Izlozba djeluje impresivno, gotovo opsjenjujuce. To je omnibus uznemirenih formi, izmastanih oblika, izvedenih u materijalu kojim se jedino ovaj slikar koristi: u obradjenim aluminijskim plohama, nanesenim na drugi materijal i sa apliciranim formama izvedenim, ponovo u drugom materijalu - najcesce drvetu. Nesim Tahirovic ne slika svoje slike, on ih kuje, uoblicava udarima, utiskivanjima ili zakivanjima.

Nesim Tahirovic

Po mnogo cemu, njegovo slikarstvo podsjeca na narodnu umjetnost, od nje i uzima onaj dragocjeni fluid kojim se uspostavlja prisna veza i sa gledateljstvom i sa onim unutarnjim zasadima koje nosimo u sebi kao sopstvenu imanenciju, preuzetu iz duhovnog nasljeda koje se stoljecima talozilo u nasim precima, i genetskom vezom, prenoseno na nas. Zato nam se cini da su njegove slike prekrivene nekim nevidljivim amalgamom, u koji je utisnut miris i dah minulih vremena koja u nama ozivljavaju kao unutarnji zov i kao potvrda ustrojstva jednog drugacijeg reda stvari iz cijih se odnosa oslobadjao humanitet znatno primjereniji covjeku i njegovoj misiji u ovom svijetu. No, nije to vapaj za minulim, to je preuzimanje iz minulog one supstance koja bi htjela da se razbokori u nasoj savremenosti i da nas, svojim duhovnim datostima, oplemeni i ucini upravo blizim samima sebi. To je "teologija" ove umjetnosti, njena zadanost kojom nas okupira, uznemiruje i prenosi iz okvira naseg hudog trenutka.

Ali, ako prihvatimo da se u slikarstvu Nesima Tahirovica zrcali dah narodne umjetnosti, moramo, odmah poslije toga, priznati da je ta umjetnost dozivjela i temeljito preoblikovanje, da je sintagmatika narodnog duha smjerena modernim sintaksickim formama, jeziku koji se koristi modernim vokabularom, bez deskripcije i sirokih narativnih pasaza, bez preuzimanja, dakle, vec gotovih formulacija iz covjekovog zivotnog prostora, vec je trazenje onih formi koje bi dosezale do skrivenih prostora nase pritajene svijesti da bi se dosegnula ona istina koja bi imala znatno punije znacenje od onih trenutacnih nasih preokupacija koje se ne udaljuju od jednokratne upotrebe, efemerija koje se ne mogu projicirati u prostor punije istine o covjeku i njegovoj istini u ovome svijetu.

Stoga Nesim Tahirovic izmastava forme kao likovni jezicki materijal kojim se moze komunicirati sa tim skrivenim istinama o covjeku, pretvarajuci ih u svojevrsne simbole ili gradeci bogatu metaforiku koja ce imati i snagu svoje vizuelizacije, svoje izrazajnosti, ali i snagu otkrivanja jos nedokucenih istina o covjeku. U tom pogledu Tahirovicevo slikarstvo uistinu doseze do vizualne zamamnosti, mastovna se energija eksponira u svoj svojoj razudjenosti. To je arhipelag oblika zaobljenih bridova, bez naznaka geometrizma, oni imaju u sebi nesto od snovite slobode modeliranja oblika koji se mogu doimati i svojom amorfnoscu, ali, istovremeno, da u tako slobodnim formama doslucujemo i neku unutarnju cvrstinu i stamenost kao predocenje snazne domisljenosti svakog takvog oblika.

Slikarstvo Nesima Tahirovica doima se i kao puna sloboda rada stvaralacke imaginacije, ali i svojevrsne strogosti promisljanja svakog elementa koji se nadje na povrsini njegove slike. To nam posvjedocuje i cinjenica da Nesim Tahirovic, u izradi svoje slike, mora ulagati i izuzetan fizicki napor, a napor, ma kakav bio u svojoj pojavnosti, pledira na svojoj ekonomicnosti, na strogoj racionalizaciji u upotrebi te fizicke energije. Istina, Tahirovic se, prije realizacije same slike, obilato koristi crtezima i gotovo svaki elemenat na njegovoj slici je najprije razradjen u crtezu, u predradnji gdje je rad imaginacije oslobodjen svih mogucih ogranicenja, koja se direktno uoblicuje iz duha umjetnikovog, u ropotarnici njegove stvaralacke imaginacije. Crtezi su imaginativni plamenovi koji se, racionalizirani, potom prenose u sliku, u iskaz, u umjetnikovo "vjeruju" u one istine do kojih je ovakvim dvostrukim radom dosao.

Drvo (katkada i pluta) i aluminijske ploce su osnovni slikarski materijal. I rijetko se kad oni pojavljuju u svojoj sirovoj materijalnosti - oni bivaju, na svoj nacin, obradjeni: drvo se, nakon njegovog prevodjenja u dati oblik, premazuje odredjenom bojom koja se krece od boje ugasenog plamena do tamne ogorjelosti, aluminijska ploca se takodje ogorjeva ili se obradjuje dotle dok se ne dobije izvjesni bojeni tonalitet, potom se obrezuje prema formama izradjenim prethodno u crtezu, a onda se izrezane linije pojacavaju, cine ekspresivnijim, zakivcima koji se utiskuju u aluminijum duz izrezanih linija.

Ako se, pak, Nesim koristi nekim prirodnim formama, a to su, recimo, najcesce forme ptice, on ih reducira dok ih ne svede na simbol.

Inace; Nesimova se inspiracija krece kosmickim prostorima, on je nadahnut nebom, cudom neba i htio bi dotaknuti, dosegnuti krajnje tacke nebosklona da bi u njima otkrivao poeziju cudesnog, da bi zastitio svoju stvaralacku imaginaciju tom poezijom cudesnog. Otuda se, dosta cesto, on obraca vremenu vecernjih stanja, posebno ga okupira mjesec, ali i zvjezdani sklopovi odnosa, njihova medjusobna igra. U tim slikama poezija, katkada, dospijeva do cistih poetskih zaziva (treba pogledati njegovu sliku "Mjesec nad vodom").

Kad se, pak, spusti do povijesnih horizonata covjekovih, Nesim traga za "jedinstvom u razlictosti" i to mu posebno odgovaraju sakralni motivi. I takvi su motivi kod njega brojni: naici cete na andjele, na njihove stilizirane forme i na razlicite nacine postulirane, naci cete brojne krizeve i krstove, njemu svojstveno okonicko predstavljanje Kristovog lika, naci cete brojne likovne obrade Kur'anskih zapisa, i svi se oni slazu u jedan nepatvoren sklad, u nenarusivu ljepotu.

Njega u kozmosu najvise interesira noc i vidjet cete na njegovim eksponatima pored kojih postoje i nazivi koji su najcesci poetski formulirani, dakle nisu nazivi koji identificiraju ono sto se nalazi na slikama, nego su neka vrsta sukusa, poetskog sukusa onoga sto se nalazi na njegovim slikama, vi cete vidjeti da ima dosta eksponata u cijem nazivu se nalazi rijec noc. Ali ne noc koja zatamnjuje, koja skriva, koja osujecuje dozivljavanje beskraja. Kod Nesima Tahirovica sve je nekako u suprotnostima. Onda kad govori tiho, kad govori blago, kad upotrebljava u naslovima eksponata najnjeznije rijeci, znajte da se tada podaje ironijskom, cak cinickom, ne stedeci ni sebe ni druge. Ali nikad ne izlazi izvan granica poetskog.

I u njegovoj svakoj slici preplicu se, gotovo opipljivo postoje, egzistiraju poezija, lirika, misao i jedan cinicki stav, jedan izokrenuti, iskrivljeni ugao iz koga on posmatra ne samo prostor koga bi on htio apsolvirati na svojim slikama, nego i predmete u tom prostoru, kada se spusti medju nas, medu ljude u ljudsku povijest, onda je cak cinican i prema samom sebi. I to je najljepsa poezija koju je Nesim Tahirovic ostvario u svojim slikama. On je neobican slikar. To mozete odmah vidjeti cim udjete u ovaj prostor, jer ne slika kicicom, on nema raspeto platno koje onda planira, prvi plan, drugi plan, ne znam koji plan. On se koristi, ja to tako kazem zivim materijalima, aluminijskim plocama, drvetom ili nekim drugim materijalom. Njih modelira, od njih modelira svoje fenomene, svoje vizije i ja sam u jednom trenutku pisuci o njemu, rekao da on ustvari kuje svoje slike. Ova rijec je viseznacajna kad je u pitanju Nesimovo slikarstvo, jer kovati je za nas danasnja rijec koja oznacava nesto sto je minulo. I tacno je. Ta Rijec kovati, kada se upotrijebi kod Nesima jeste evokacija neceg minulog, al' istovremeno buduci da Nesim sada kuje, da kuje tu pred nama i da nudi djela koja ce biti eksponirana, pokazana sutra ili prekosutra, on dakle, u svojim djelima sazima proslost i projicira je u buducnost.

Nesimovo je slikarstvo dinamicno, ono fluktuira, ustrajno se krece iz proslosti u buducnost, iz buducnosti u proslost i u toj fluktuaciji, u tim nemirima, u toj nestalnosti sadasnje tacke, naseg staticnog mira jeste sukus njegova slikarstva. Kada se uselite medju Nesimove slike, naci cete se u jednom kozmoloskom prostoru u kome cete sami sebe osjecati kako plovite tim prostorom, kako ste veliki. I, najzad, kada udjete u ovaj prostor, osjetit cete da ste usli u prostor "Svetoga", prostor u kojem vlada tisina i u kome i sami, ma koliko htjeli da narusite taj mir, tu tisinu, govorite u pola glasa, jer drugacije i ne mozete govoriti. To je hram, bez obzira da li hram drevnih Inka i Maja, egipatskih faraona ili nasih crkava i dzamija.

Sve je Nesim sazeo u jedan plan, jedinstven dozivljaj svetosti hrama, gdje postajemo mehki i blagi, cak i dobri!

Sarajevo, 23.09.1999. 

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Dino Kassalo - Iz monografije "Planeta Neretva"

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 14-05-2004

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo