o

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Broj 117-118 (28-29 - nova serija)

Godina XXV avgust-septembar/kolovoz-rujan 1999.
Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Mirjana Nadazdin Defterdarevic
PRIRODNO PRAVO
PUT KA PRAVEDNOM PRAVU

Ideja prirodnog prava pojavila se uporedo sa historijskim nastajanjem pozitivnog prava i drzavne organizacije. Ona je utemeljena na stavu da postoje norme i nacela koja nisu ukljucena u sistem pozitivnog prava, ali su se pojavile uporedo sa njim i uticu na njega. Po svojoj prirodi one su nadredjene pozitivnom pravu jer svoje ishodiste imaju u sustini razuma i prirodnok racionalnosti.

Ideja prirodnog prava postala je neobicno jaka i privlacna, ostala je, postojana u pravnoj nauci i praksi bezmalo XXV vijekova, mada ponekad zestoko napadana i osporavana. Sve kontraverze vezane uz nju postoje i danas, vjekovima prisutne nikada do kraja ni odbranjene, ni osporene, jednako su aktuelne.

Historijski gledano nastanak ideje prirodnog prava vezan je uz prva organizovana drustva, zapravo uz nastanak drzavnog, pozitivnog prava. Njegovo je postojanje cinilo opravdanim i vjeru u postojanje normi koje su vjecne i neupitne, nezavisne od ljudi, njihove cudljivosti i nedosljednosti, trajno postavljene od neprikosnovenog autoriteta, a to je u onom vremenu bog, jednako za sve ljude i za sva vremena. Ako mu norme nije postavio sam bog onda su one pripisivane prirodi, kao vjecnoj i trajnoj, i razumnom redu koji u njoj postoji i koji je takvom cini.

PRAVEDNOST KAO NAJVECA VRLINA

Prve pomene prirodnog prava nalazimo u V vijeku prije nove ere u starogrckoj ftlozofiji, a da je ta ideja bila duboko ukorijenjena i siroko prihvacena potvrduje mozda najpoznatija grcka tragedija Sofoklova "Antigona" koja za okosnicu ima upravo ideju prirodnog prava i filozofsko pitanje da li smrtnik, pa makar to bio i tebanski kralj Kreont, smije propisivati zakone suprotne bozjim, nepisanim, ali vjecnim. Sofisti, uz koje se kao rodonacelnike i veze nastanak teorije prirodnog prava, uocili su ne samo moguci, nego i cesti nesklad izmedju "prirodnog" i "drustvenog reda". Drustveni red stvaraju i obezbjedjuju ljudi, cak ne ni svi ljudi, vec samo neki koji nerijetko svoj polozaj koriste da donesu zakone obavezne za sve, a u svoju korist. U ovom kontekstu gledana ideja prirodnog prava moguce da se pojavila kao izraz nezadovoljstva pozitivnim pravima, kao vid ideoloskog otpora.

Ideje prirodnog prava karakteristicne su u ovom vremenu po uspostavljenom dualizmu, paralelno postoje bozji zakoni i zakoni postavljeni od ljudi. U "Drzavi" Platon pravednost promovise kao najvecu vrlinu koja svojim ostvarenjem obezbjedjuje sklad u drustvu i to tako da svako radi svoj posao, onaj koji mu je po djelatnosti i vrlini duse dostupan, a taj ideal ostvaruje se pozitivnim zakonima.

Kod Aristotela ideja prirodnog prava izrazena je kroz ideju pravednosti koja zakon shvata kao izraz razuma (razmjenska pravednost jednakih vrijednosti, vezana koliko za trgovinu toliko i za krivicno pravo, razmjena zasluga i nagrada i korektivna pravednost, osobito znacajna za pravo koju ce rimski pravnici nazvati pravicnost, prilagodjavanje pravde svakom pojedinom slucaju).

Vjerovatno da je uspostavljanje drzave i prava dovelo do trajnog poremecaja drustvenog balansa koji je bio petrificiran zakonima koji su tu drustvenu nejednakost proglasili nuznom i pravednom. Ipak, ideja prirodnog prava nije bila samo manifestacija nezadovoljstva postojecim stanjem, ona je vjesto mogla biti iskoristena, i bivala je, i kao teorijska osnova kojom su branjene postojece pozicije i osvajane nove privilegije. Naravno teorija sama po sebi kao vrijednosno neutralna mogla je posluziti i u jednu i u drugu svrhu.

Paradoksalne su situacije gotovo uobicajene u prirodnom pravu. Ono ce jednom biti temelj za ideje prosperiteta, a drugi ce put iz njega nicati ideje regresivnnog naboja, opravdanost ropstva po Aristotelu, utemeljena je na prirodnom pravu, ili Platonova ideja idealne drzave stroge klasne organizacije, ili Likofronova negacija privilegija po rodu, ili prirodno pravo, kako ga Kaliko shvata, kao pravo jacega. Ipak sva ova tumacenja nisu mogla ideji prirodnog prava odreci njenu vrijednost.

I rimski su pravnici poznavali ideju prirodnog prava, zapravo kao vrsni prakticari iskoristili su je u cilju afirmacije svoje pravne i politicke moci, ili nadmoci. Kao dominantna politicka i drzavna sila svog vremena rimska je imperija osjetila prakticnu potrebu da uspostavi pravni poredak u kojeg ce komotno smjestiti sav raznovrsni pravni zivot na svom ogromnom podrucju. "Ius civile" nije vise mogao da sluzi toj svrsi, bio je preformalan i neprimjenjiv na znatno razvijeniji pravni zivot. Tako je nastao "ius Gentium" koji je zapravo prakticni izraz prirodnog prava, a za svoju osnovu ima "naturalis ratio" koji je univerzalan u svojoj primjeni. Kod Gaja jos ne nalazimo razliku izmedju "ius gentium" i "ius naturale", Ulpinijan tu razliku konstatuje, a Paulus definitivno potvrdjuje, i ovo prvo smatra, samo svrsishodnim za jedan poredak, dok "ius naturale" je uvijek dobro i vjecno.

Prirodno pravo svoju osobitu afirmaciju dozivjet ce kroz filozofski koncept stoika. To je panteisticko shvatanje, nalazimo ga kod Seneke i izrazeno je kroz uvazavanje i divljenje prema prirodi "zivjeti blazeno i zivjeti prema prirodi isto je". U ucenju epikurejaca i stoika nalazimo i ideju prirodne jednakosti svih ljudi, ukljucujuci tu i robove. I Ciceron je pod uticajem ove filozofije prirodno pravo proglasio "pravim zakonom", stalnim i vjecnim.

Pojava hriscanstva nije dokinula egzistenciju prirodnom pravu, ali mu je nametnula drugacije tumacenje. Prevlast crkve u svim aspektima zivota, dominacija crkvenog autoriteta zatrli su panteisticku misao o jedinstvu prirode i boga; bog je svemoguc i nadredjen svemu. On dominira prirodom, a priroda i prirodno pravo svoj izvor nalaze u njemu. Sveto pismo kao "ratio scripta" zakonik je prirodnog prava. Jedino je ime Tome Akvinskog vrijedno pomena vezano za problem prirodnog prava u ovom periodu. On je ponovo preuzeo anticko prirodno pravo, ali tako da sada "prirodni zakon" sankcionise postojanie staleskih odnosa.

Hijerarhijski poredak nacinjen je tako da sve ima unaprijed odredjeno mjesto. Bozja vlast dominira svim; ona je univerzalna, vjecna i nepromjenjiva, izrazena je u vjecnom zakonu. Stepenicu nize u toj hijerarhiji cini prirodni zakon, vjecna pravila dostupna spoznaji ljudskog uma. I najnizi nivo po svojolj obuhvatnosti, ali nuzan, je ljudski zakon, odraz ljudskog uma u organizaciji prakticnog zivota. Upravo zato sto su prakticni ovi su zakoni ograniceni u svojoj primjeni i prostorno i vremenski, a istovremeno njihov donosilac nema status pouzdanog autoriteta, pa se oni nuzno moraju dovoditi u sklad sa vjecnim bozanskim zakonima. Cijelo djelo Tome Akvinskog zapravo je sretno prilagodjavanje Aristotelove filozofije potrebama i interesima katolicke crkve.

Skuceni prostori ljudske spoznaje nametnuti autoritetom crkve, u koju se nije smjelo sumnjati, vec joj se imalo podcinjavati, definitivno su se prosirili u XVII i XVIII vijeku. Skolastika i njen dogmatizam postali su neprimjereni naglom razvoju drustva potaknutog napretkom materijalnih uslova zivota. Kolizija izmedju naslijedjene ideoloske koncepcije crkve i objektivnih uslova u drustvu izrodila se u ozbiljan sukob. On se mogao razrijesiti jedino novim filozofskim pokretom koji ce se usprotiviti svim autoritetima, i koji ce ideju prirodnog prava dovesti do njenog potpunog trijumfa. Jedini koji je mogao zauzeti mjesto tog autoriteta je covjek. Istinu moze saznati samo covjek.

MIR KAO PREDUSLOV RAZVOJA

Negirajuci stare autoritete racionalizam je uspostavio novi autoritet - ljudski razum. Upravo ce afirmacija covjeka i njegovog uma biti, zapravo, afirmacija jedne nove politicke snage, gradjanskog staleza kojoj su u tu svrhu bili neophodni i licna sloboda, i forma pravne jednakosti gradjana. Racionalizam je prvo ukinuo dualizam u poimanju istine; istina je samo jedna i to ona koju moze spoznati covjek. Time je teologija definitivno izgubila primat nad covjekovim intelektom. Racionalizam, sistematski izlozen tek kod Dekarta, postao je kvalitet koji ce se izboriti za primat kako u filozofiji prava tako i u medjunarodnom pravu.

Taj snazni uticaj nalazimo prvo u djelu Huga Grotiusa (1583. - 1645), eminentnog holandskog pravnika. Uz njegovo ima se vezuje i nastanak skole prirodnog prava. On je zapravo samo formulisao principe koji su nastali jos u antickoj Grckoj. Grotius je na raspolaganju imao i metod, racionalizam je u zizu interesovanja stavio pitanje metoda, i cilj naucnog istrazivanja. Skola prirodnog prava zapravo je za cilj imala postizanje apsolutne istine koja bi po vrijednosti, obzirom da se sluzi geometrijskom metodom, odgovarala mehanickim zakonima svemira, otkrivenim tom istom metodom i apsolutno tacnim.

Svojim djelom "De iure belli ac pacis" postavio je temelje medjunarodnom javnom pravu i savremenoj filozofiji prava. Sistem je to pravila koja bi bas iz razloga njihove racionalnosti imali da postuju svi ljudi svijeta. Bio je to naravno suvise revolucionaran poduhvat za svoje vrijeme. Nasuprot svjetskom miru, kojeg djelo predvidja i kojem se tezi, bjesnili su ratovi izazvani vjerskim, nacionalnim i ekonomskim razlozima. Gradjanska je klasa zeljela mir jer joj je trebao kao preduslov razvoja, ali Grotius ga sa svojim sistemom moralno - religioznih normi nije mogao postici. Ideje takvog medjunarodnog prava jednostavno su bile neprimjenjive. Ono sto se smatra nespornim uspjehom je da je Grotius u pravdi utemeljenoj na ljudskom razumu zasnovao koncept medjunarodnog prava, ali taj princip razuma on prenosi i na svaki odnos izmedju pojedinaca.

Njegovo djelo nije originalno, on je eklekticar koji je bravurozno objedinio vec poznate ideje, ali im je, sto i jeste pravaj vjestina, slazuci ih u jedan novi sistem dao novu vrijednost, zahvaljujuci cemu su one dozivjele kvalitetnu reafirmaciju. (Aristotelova ideja o covjeku kao drustvenom bicu, sposobnost saznavanja apsolutne istine u ljudskom razumu, sto je preuzeto od stoika, ideja prirodnog prava, ciji su rodonacelnici sofisti, jos iz V v.pr.n.e., koja je prihvacena od rimskih pravnika, prosirena od stoika i prilagodjena srednjovjekovnim potrebama. Vec je i prije Grotiusa bilo pokusaja emancipacije prirodnog prava nezavisno od bozje volje, Gentili).

Grotius je korpus opstih nacela proizaslih iz razuma, koje covjek moze da spozna i da se po njima vlada, sklopio u jedan sistem. Rijec je zapravo o normama prirodnog prava. One su apsolutnog karaktera, ocigledne i prihvatljive za sve ljude; to su norme emancipovane od boga, u tolikoj mjeri da ih, po rijecima Grotiusa, ni bog ne moze promijeniti. Ova emancipacija prirodnog prava od teologije naziva se "laiciziranje prirodnog prava". Pitanja koja je Grotius doticao zadrzala su svoju aktuelnost i danas, to su zapravo vjecne teme: pravda, opravdanost prava, ljudska prava, drustveni ugovor.

Pravda je ono sto je u skladu sa razumom, pravo je ono sto nije nepravedno, nepravedno je ono sto se protivi razumu. Pravda je za Grotiusa jos ostala u sferi metafizike. No bez obzira na sve Grotiusov je doprinos u pravom smislu rijeci revolucionaran.

Uz ideju prirodnog prava pristali su najeminentniji fllozofi tadasnjeg vremena.

B. Spinoza (1632. - 1677.) je prihvatio ideju drzave koja je nastala drustvenim ugovorom, sa ciljem realizacije sigurnosti pojedinca, ali iz toga on ne izvodi zakljucak o njenoj neogranicenoj vlasti nad njim. Dapace, drzavna intervencija u odnosu na poijdinca ima odredjene granice koje ne smije da predje. Stiteci prirodna prava pojedinaca, pogotovo slobodu misli i vjeroispovjesti, drzava i realizuje svoju funkciju.

J. Locke (1632. - 1704.) shvatanje prirodnog prava razvijao je kroz ideju o drustvenom ugovoru, tumaceci ga kao skup prava koja se ne mogu prenijeti na drzavu. Ta prava pored slobode misljenja i vjeroispovijesti prosirena su i pravom vlasnistva.

J.J. Rousseau (1712. - 1778.) je najistaknutiji predstavnik liberalnog smjera u teoriji drustvenog ugovora. Gradjanska prava u biti su prirodna prava koja garantuje drzava. Ideja prirodnog prava bila je siroko prihvacena od njemackih autora. Prihvatio ju je i S. Puffendorf (1632. -1694.), isticuci njegovu nadredjenost pozitivnom pravu, te obavezu zakonodavca da dajuci svoja rjesenja uvazava ona koja namece prirodno pravo. Visoko valorizuje prirodno pravo i Ch. Thomasius (1655. - 1728.), nalazeci mu izvor u razumu i braneci ga od nasrtaja drzavnog intervencionizma ljudska prava).

Jos jedno znacajno ime vezano je za doktrinu prirodnog prava; iako daleko poznatiji kao tvorac teorije o kategorickom imperativu, Immanuel Kant bio je sljedbenik Thomasiusovog ucenja o prirodnom pravu. Pravo svojom prirodom se ostvaruje u formi koegzistencije prava jednog covjeka sa pravima drugih ljudi. U svom nacrtu "K vjecnom miru" Kant je imao namjeru da pronadje zajednicka nacela za miran medjunarodni zivot, da se ta nacela priznaju i postuju. Za nacela suverenosti, nemijesanja u unutrasnje stvari, medjunarodne koegzistencije i promovisanja prava kao univerzalnog metoda za rjesavanje sukoba mozemo reci da su se i izborila za status prirodnih prava u medjunarodnim odnosima.

PRAVE VRIJEDNOSTI LJUDSKE ZAJEDNICE

Ideja o prirodnom pravu imala je izvanredan uticaj na politicke dogadjaje tog doba. Moglo bi se cak reci da je vise bila iskoristena kao politicka doktrina nego kao pravna koncepcija. Bilo je to predrevolucionarno razdoblje u kome su formulisane velike ideje koje ce se realizovati burnom promjenom.

Politicka ideja prirodnog prava odjelotvorena je u Engleskoj povelji sloboda (1689.), Americkoj povelji (1791.), Deklaraciji o pravima covjeka i gradjanina (1789.). Posebno su ideje Rousseaua imale znatan politicki uticaj i ostavile su traga na ustavnopravnim rjesenjima novog vremena.

Dominacija prirodnog prava biva ugrozena pojavom pravnog pozitivizma koji nastanak i prestanak svekolikog prava vidi u pozitivnom pravu, mimo koga i bez koga prava nema. Prirodno pravo je samo ustuknulo pred pravnim pozitivizmom, zilavo mu se opiruci i dozivljavajuci svoju reafirmaciju uvijek kada je pozitivno pravo zapadalo u krizu.

Janine Dveress, Francuska - Ilustracija (Internacionalni festival portreta, Tuzla '97)

Koliko je ideja prirodnog prava aktuelna danas?

Znajuci da je prirodno pravo koncept koji je neobicno inspirativan u vremenima sumnje i razocarenja ne cudi sto mu znacaj raste uvijek kada takva vremena nastanu.

Pozitivizam nije uspio u mjeri koliko se od njega ocekivalo. Norma donesena od ljudi, i samim tim obiljezena kvalitetom svojih tvoraca, nikada nije mogla postati neupitna. Uvijek je ostajalo ono nesto iza nje, onaj znak pitanja ili sjena sumnje da li je i koliko je primjerena stvarnom zivotu kojeg regulise.

Dvadeseti vijek, napokon, postize bar djelomican kompromis izmedju pozitivizma i prirodnog prava.

Mozemo konstatovati da se postulati prirodnog prava, sublimirani ili kao opsteprihvacena nacela ili kao pojedini instituti, nalaze i u medjunarodnom i u internom pravu.

U internom pravu teorija prirodnog prava otjelotvorena je u institutu prirode stvari (rerum natura). To je skup etickih, prakticnih i empirijskih imperativa koji se primjenjuju kao izvor prava, racionalno dopunjujuci, zamjenjujuci ili ispravljajuci pravne propise, cineci ih blizim zivotu.

U medjunarodnom pravu XX vijeka prirodno pravna teorija trijumfalno se vratila u centar paznje nakon krajnjih zloupotreba pozitivistickog koncepta za vrijeme nacizma. Opsta reakcija prema zlocinu do tada nevidjenih razmjera udruzila je zemlje pobjednice u Drugom svjetskom ratu u cvrstoj rijesenosti da vinovnicima za pocinjena zlodjela sude. Pozitivisticka koncepcija da se moze suditi jedino na osnovu propisanog pravila nije mogla da se odbrani pred argumentom da ce u tom slucaju pocinioci ostati nekaznjeni. Postoje situacije kada je zlocin - zlocin, bio on propisan ili ne. Civilizovani je svijet imao potrebu zlocin kazniti, zemlje pobjednice u to su ime bile ovlastene da zastite najvece vrijednosti ljudske zajednice koje svojim znacajem nadmasuju granice nacionalne jurisdikcije.

Obnova teorije prirodnog prava znacila je pribjegavanje opstim principima siroko prihvacenim oko kojih, moglo bi se reci, postoji opsti konsenzus. Oni izmicu fenomenu pravnog formalizma jednog cjelovitog, uredjenog i usaglasenog sistema, ciji svi elementi izvlace snagu iz neke pretpostavljene vrhovne norme. Iza jednog takvog sistema nuzno mora da stoji autoritet drzave. U medjunarodnom pravu koje je usmjereno na zajednicu makar formalno jednakih drzava takav se uredjeni sistem ne moze konstituisati, ali se moze u nedostatku zakonskog osnova posegnuti za opstim principima prava koji su sadrzani u prirodnom pravu. Upravo "ubjedjenje da je nemoguce ostaviti nekaznjenim te strasne zlocine, koji su, medjutim, izmicali nekom sistemu pozitivnog prava, prevagnulo je nad pozitivistickim shvatanjem osnova prava."

Konstituisanje medjunarodne krivicne nadleznosti postavilo je pitanje odnosa kojeg Gustav Radbruh imenuje kao odnos "zakonskog neprava i nadzakonskog prava".

Koncept ove nove teorije prirodnog prava zasnovan je na postojanju i priznavanju opstih principa prava koje poznaju i priznaju sudovi razlicitih zemalja. Te principe ne nalazimo nigdje kao prethodno propisane, kao obavezne. Oni svoju snagu crpe iz jednog racionalnog osnova kojeg je nemoguce osporiti, ali i tacno utvrditi.

Prirodno pravo nastalo je kao rezultat vjecnog napora da se pronadje ispravno, pravedno pravo, sto je nedostignuti ideal ljudskog drustva jos od vremena kada je pravo nastalo. U teznji da ideal dosegne, da ga ostvari, nijedan dosadasnji koncept nije uspio. Ostale su trajno vrijedne samo kategorije kojima se tezi.

Literatura:
1. Berislav Peric: Struktura prava, Informator, Zagreb 1994., str.182.
2. H. Pelerman: Pravo, moral, filozofija, Nolit, Beograd 1983., str. 68.
3. G. Radbruh: Filozofija prava, Nolit, Beograd 1980., str. 281.

Prethodna Sadrzaj Slijedeca

Zelimir Dado Miladin - Predio

Home Info Arhiva
Novi broj Trazi Linkovi
Redakcija Pretplata Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright 1995-1999 Casopis Most Mostar Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 14-05-2004

Design by 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo