Andrija Kresic
RELIGIJA MILOSTI NA
GRANICI MILENIJA
Vjera, crkve i neokrscanstvo bez granica |
Da
li su milenijske granice sudbonosne za
krscanstvo? |
Prije dva milenija dogadjala se u Rimskoj
imperiji historijska promjena religijske
duhovnosti svijeta. Pojavilo se
krscanstvo (hriscanstvo)(1) cijom pojavom je
oznacen kraj stare i pocetak nove ere
povijesti, jer je ono vijekovima
utiskivalo snazan pecat tzv. zapadnoj
civilizaciji koja se zbog toga naziva i
krscanskom civilizacijom.
Nova vjera je ponikla u porobljenom
izraelskom narodu, oblikovala se iz
pocetnog novovjerskog sinkretizma
nadgradnjom hebrejskog strogog monoteizma
i odbacivanjem politeizma rimske drzavne
religije u cijem se panteonu nalazio i
zivi rimski imperator.(2)
U prvo vrijeme krscanstvo se razvijalo
kao vjerski pokret medju najnizim
slojevima socijalne stratifikacije kao i
medju pripadnicima porobljenih naroda,
pretezno izraelskog naroda u domovini i u
dijaspori. Bila je to mahom sirotinja
koja je nalazila spasa u zajednicama
(opcinama) slicnih, odrzavajuci se
zajednickom imovinom, milostinjom
imucnih, cime su se inace u Rimskom
carstvu mocnici dosta sluzili za
politicku upotrebu sirotinjske mase.
Otuda se medju istovjernim opcinarima
njegovala prisna uzajamnost, razvijao se
kult zajednistva i zajednica (koinonia)
je vazila kao spasilacka svetinja. U
ranokrscanskim zajednicama "jednakih
u Kristu" nije bilo drustvene
subordinacije vjernika. O zajednici se
brinuo prozbiter ili episkopos (tj.
nadzornik) koga je birala sama
zajednica i tako pocastila
dostojnoscu da joj sluzi, a nikako da se
licno sluzi njenim dobrom vise od ostalih
i da vlada zajednicom. Iz takvog realno-
socijalnog stanja zracila je filantropska
medjuljudska solidarnost, altruizam ili krscanska
ljubav kao zakon ljudskog
opstanka. U vezi s tim vrijedi istaci
razliku izmedju hebrejskog
(starozavjetnog) i krscanskog
(novozavjetnog) monoteizma.
Jahve Bog Izraela je Bog pravednosti,
ljubomorni jedini zakonodavac svoje volje
koji, gotovo osvetnicki, neumoljivo,
kaznjava svako bezakonje. (Npr., izgon
praroditeljskog para iz Edenskog vrta i
kaznjavanje ljudskog roda zbog pojedene
zabranjene jabuke; spaljivanje Sodome i
Gomore itd). Takvo bozanstvo je
obogotvorena personifikacija nacela Fiat
iustitia, pereat mundus. Uz to
je svemoguci Jahve beskrajno visoko nad
ljudima, nedokuciv, nezamisliv,
nepredstavljiv, ni za ime mu se ne smije
pitati.(3) O njemu se moze
znati samo njegovo bivstvo ("Ja sam
koji jesam") i da je jedini
("Nemaj drugih bogova osim
mene").
LJUBAV PREMA BOGU I LJUDIMA
Novozavjetni pojam trojedinog bozanstva
je u skladu sa potrebnim i pravim nacinom
zivota u ranokrscanskim zajednicama
sveljudske solidarnosti i sazima se u
jednom apostolskom odredjenju, kasnije
posebno akcentiranom, Deus
caritas est, tj. Bog milosti,
krscanske ljubavi. S obzirom na duhovno
porijeklo iz hebrejskog jahvizma,
novozavjetno krscanstvo uci da je
bozanska zakonitost nuzna, da se bez
pravde ne moze, ali ne dolazi u obzir
osvetnicki revansizam u smislu "oko
za oko, zub za zub". Medjutim, nema
viseg zakona od ljubavi prema Bogu i
ljudima. Za bozanstvo kao
obogotvorenu personifikaciju sveljudske
ljubavi nema izabranog bozanskog naroda.
Svako ljudsko bice je dostojno postovanja
samim tim sto je ljudsko, pa makar bilo i
neprijateljsko. Stoga pravi odgovor na
zlocinstvo je dobrocinstvo, prema
covjestvu u covjeku; na zlocu se uzvraca
dobrotom. Sam Bog ljubavi, kao princip
skladne uzajamnosti ljudi, ocovjecio se u
osobi rodjenog sina cijom zrtvom je
otkupljen svijet od praroditeljskog
grijeha. Zrtva za svijet je moguci
maksimum covjekoljublja.(4) Ukratko,
krscanstvo je nastupilo kao univerzalna,
sveljudska religija ljubavi. |
 |
Kao religija svijeta koji se mijenja i
krscanstvo se mijenjalo. Izvorno
vjerovanje je koliko-toliko sacuvano u
kanoniziranom Svetom pismu, ali, kao sto
obicno biva, u raznim vremenima i
socijalnim miljeima je razlicito
interpretirano. Tokom prvog milenija
svoje povijesti krscanstvo se malo-pomalo
udaljavalo od svoga prvobitnog oblika i
socijalno i organizaciono i doktrinarno.
Izvorna vjera i crkvena vjera postale su
razlicite. Prvobitno progonjena vjera i
vjerska organizacija pretvorila se u
dominantnu crkvenu religiju svjetskog
Rimskog carstva osvojivsi i nekada
progoniteljski carski dvor. Ona je
nadzivjela Rimsku imperiju, njenu diobu i
propast Zapadnog carstva, osvajajuci i
tzv. barbarske osvajace carstva.
U feudalnoj Evropi krscanska crkva je
mocna feudalna sila koja ima monopol u
duhovnom zivotu drustva; ali to ne vazi
za crkvu u cjelini. Ona se tokom vremena
podvajala i sasvim podijelila na
svecenicki i laicki sustav, na kler i
ostale vjernike. Profesionalni cuvari i
tumaci vjere cinili su hijerarhicno
organiziran kler i samo je kler bio drugi
feudalni stalez, pored prvog staleza
feudalaca svjetovnjaka. U crkvenim
pitanjima sva nadleznost pripada
povlascenom svecenstvu. Subjekt
povijesnog dogadjanja u crkvi i crkvenoj
vjeri bila je i ostala svecenicka
hijerarhija, a potpuno nenadlezna laicka
masa vjernika bila je i ostala pasivni
objekt crkvenog zivota. U samoj
hijerarhiji vijekovima se odrzava
piramida crkvene vlasti tako sto
ovlascenja dolaze od autoritarnog
poglavara crkve i prenose se stepenasto
nanize. Ova strogo institucionalizirana
podjela crkve sudbinski je odredjivala
zbivanja u njenoj povijesti i odrzala se
do danas kao njena bitna karakteristika.
Mimo spomenute bitne karakteristike ne
moze se valjano razumjeti cijepanje
(sizma) crkve na zapadnu (rimokatolicku)
i istocnu (pravoslavnu) krajem prvog i
pocetkom drugog milenija, kao ni veliki
raskol u zapadnoj crkvi sesnaestog
stoljeca.(5) Pitanje vlasti bilo
je, i danas je, pitanje nad pitanjima u
crkvenom krscanstvu.
MUSKI SOVINIZAM
Unutrasnje ustrojstvo crkve - katolicke i
pravoslavne - bilo je primjereno
staleskom drustvu i monarhistickom tipu
vladavine, manje je bilo primjereno
vremenu Reformacije i nastajanja
kapitalizma (zbog cega je i doslo do
drugog velikog raskola i do
protestantizma na Zapadu), a jos manje je
primjereno svijetu krajem drugog i
pocetkom treceg milenija.
U dvadesetom stoljecu svijet je tragicno
pogodjen totalitarizmom fasistickog,
nacional- socijalistickog i real-
socijalistickog tipa, zbog cega je postao
narocito osjetljiv i zainteresiran za
demokratske norme i vladavinu prava, za
slobode i prava covjeka i gradjanina.
Medjutim, o pitanjima crkve i vjere
odlucuje hijerarhija klera, a obicni
vjernici su u tom pogledu potpuno zavisni
od svecenstva. Oni nemaju nikakvog prava
na izbor i opoziv svecenika. Crkvenog
poglavara - papu, patrijarha i druge -
samostalno bira uzi skup najvisih
svecenickih zvanja. Jednom izabrani
poglavar po pravilu vlada dozivotno i
autoritarno, kao i nekadasnji svjetovni
monarh.
U crkvenom ustrojstvu katolicizma i
pravoslavija osobito je inferioran
polozaj zenskog dijela vjernika. Zene ne
mogu sticati svecenicka zvanja i crkvene
polozaje; dostupan im je u organizaciji
crkve samo status monahinja. Ovim svojim
patrijarhalnim muskim sovinizmom crkva
osobito daleko zaostaje za ovovremenim
svijetom.
Nije li doslo krajnje vrijeme na pragu
treceg milenija krscanstva da se
najozbiljnije promislja i priprema
demokratska modernizacija ili novom dobu
primjerena reforma crkvenog ustrojstva?
Srednjevjekovnom drugom stalezu po svoj
prilici nije mjesto u trecemilenijskom
dobu.
Ako se ima u vidu religijsko vjerovanje u
posmrtni i besmrtni zivot dusa i da se
religija brine za spas dusa u zamisljenom
onostranom svijetu, to ne znaci da ona
mora biti manje-vise ravnodusna prema
ovom svijetu i njegovom spasenju, jer za
vjerskog mislioca (kao sto je, na pr.,
Schleiermacher), kao i za svjetovnog,
nema sumnje da se besmrtnost - bilo
nebeska bilo zemaljska - stice u ovom
svijetu. Pri tome nije rijec samo ili
prvenstveno o spasenju od prirodne
kataklizme (za koje vjernici mogu moliti
svoje bozanstvo), nego o spasenju
ljudskog dobra od ljudskog zla, o
spasenju covjecanstva od njega samog.
Ovovremena spasilacka misija religije
moze biti onoliko efikasna koliko je sama
religija primjerena ovovremenim potrebama
i mogucnostima svijeta.
Na koncu drugog milenija postaje vidljiva
materijalna mogucnost da ljudski rod
"po sebi" u narednom dobu
postaje rod "za sebe", da
covjecanstvo kao cjelina racionalno
uredjuje svoj opstanak. Vec se nazire
proces tehnolosko- ekonomske
planetarizacije. Modernim
telekomunikacionim i ostalim prometnim
sredstvima i brzinama uveliko se smanjuje
ili prakticno anulira prostor koji je
izolirao i udaljavao dijelove svijeta,
narode i ljude jedne od drugih. Ljudi su
ovladali fantasticnim prirodnim silama
kakve su se ranije mogle zamisljati kao
moci natprirodnih bozanstava. Vidljive
su, dakle, materijalne
pretpostavke za sveljudski prosperitet u
velikim zajednicama, bez neprelaznih ili
tesko prelaznih unutrasnjih granica.
Nastavak teksta |
|
