Dr Petar Knoll
O MUSLIMANSKOJ
UMJETNOSTI
U BOSNI |
Prethodni tekst
Dok je arhitektura bosanskih dzamija
uglavnom uvijek ista, bosanski su nisani
u raznim mjestima razliciti. Tako su
nisani u okolici Bihaca
visoki, masivni i neobicno sareni, dok su
u Jajcu puno manji, kud
i kamo njeznije ukraseni i to pretezno
bilinskim motivima. Ukras im je tako
odabran, crtez i boje tako fine, da bi ih
gotovo mogli sravniti sa otmjenom
ornamentikom starih Egipcana,
i ako medju njima nema veze. Naprotiv,
nemaju stari nisani u Sarajevu
uopce nikakova ukrasa, a u bijelom i
tvrdom sarajevskom kamenu, iz cega su
klesani, nestalo im je gotovo svake
plastike. Sranjivajuci ih sa sarenim
nisanima zapadne Bosne
cine oni na nas nijem i hladan dojam, ali
su zato ipak vrlo otmjeni i zanimljivi.
Oklopi su po svoj prilici u muslimanstvo
preneseni klasicki sarkofazi, zatvorena
turbeta su krscanski mauzoleji, dok su
otvorena turbeta krscanska ciborija pod
vedrim nebom. Sve je to dakle preuzeto iz
mediteranske umjetnosti. Naprotiv su
nisani, koji su poplavili muslimanska
groblja, bezuvjetno istocnjackog
podrijetla. Njihov je praoblik sigurno
cetverouglasti drveni kolac, a za zenske
nisane i za plosne nisane na oklopima -
drvena daska. Te drvene spomenike zatakli
bi azijski narodi u zemlju nad grobovima
svojih pokojnika, a cine to jos i danas u
predjelima, gdje se narod pretezno drvom
sluzi. Svakako je tu transformacija iz
primitivnih drvenih spomenika u bogato
ukrasene kamene nisane potpomagala visoka
umjetnost onih naroda, koji su umjetnosti
monumentalnih stupaca od davnine
posvecivali narocitu paznju; mozda
indijska umjetnost "stambhasa",
tih kamenih stupaca velikih dimenzija i
sjajnih oblika, sto su ih od vajkada u
Indiji podizali u religiozno simbolicke
svrhe. Ali poznata dva mjedena stupa "Jahin"
i "Boas", koji
stajahu pred Salamonovim hramom u
Jeruzolimu, pa ciju krasotu Sveto
pismo (Knjiga careva I 7.14-22)
ne moze dosta da nahvali, dokazuju nam
takodjer, da se umjetnost samostalnih
stupova na Istoku u veliko gojila, pa da
je ova tamo bila vec od starine dosegla
visoki stepen. |
 |
|
Nadgrobna je umjetnost
bosanskih Muslimana uopce
umjetnicka grana od
neobicne ljepote i
vaznosti, iako je ona
gotovo neza- pazena.
Njezini dotjerani oblici,
njezina savrsena tehnika
i skoro nedokuciva
fantazija ukrasa odaje
prastaru tradiciju te
umjetnosti. Mi joj se ne
mozemo dosta nacuditi,
pogotovo, kada znademo,
da je ona samo rad
priprostih bosanskih
klesara. |
|
|
Kako vjera Muslimana zabranjuje
prikazivati covjecji lik, to Muslimani
uopce nemaju plastike, jer ih ona
podsjeca na poganske idole, od kojih
Muslimani zaziru. Bilo je doduse
muslimanskog slikarstva, ali samo u vrlo
cednom opsegu, i to na iluminiranim
knjigama, a sadrzaj im je gotovo, uvijek
profani; dok brojni portreti osmanskih
vladara i velikana potjecu od evropskih
slikara. Zato nas i moraju iznenaditi one
zidne slikarije, sto ih vidjamo na
bosanskim dzamijama (Hatinac),
pa takovih slucajeva svakako i ne ce biti
previse. Na vanjskoj i na nutarnjoj su
stijeni u razmacima prikazana i
bojadisana mala stabalca vocaka sa tankim
deblom i zelenom lisnatom krosnjom, a u
krosnjama izmjenice crvene jabuke,
zelenkaste kruske, modre gljive i zlatne
narance. Boje su socne, tehnika savrsena,
sablonska, ali stilizirana i minucijozna,
pa je zato vjerojatno, da taj slikarski
zanat, koji se do danas sacuvao, potjece
od iluminiranih knjiga Istoka. Znacenje
tih slika je svakako simbolicno, pa
svakako i u vezi sa poznatim predodzbama
o muslimanskom raju, sto nam ih Koran
daje veleci, da ce tamo pravednici
boraviti "pod cvijetom od lopoca bez
trnja i pod bananam, usred gusto
naslaganog cvijeca, u debelom
hladu".
Muslimanska umjetnost naslijedila je
sredovjecnu umjetnost Bosne,
ali izmedju jedne i druge nema prelaza,
kako ga redovito primjecujemo izmedju
drugih umjetnickih epoha. Muslimanska je
umjetnost Bosni
narinuta, kao sto je ona narinuta i
mnogim drugim zemljama, sto ih je Islam
osvojio. Ali osvajanje Bosne
bila je jedna od najzadnjih etapa
muslimanskog prodiranja. Onda je
muslimanstvo naime davno proslo vec sve
faze, metamorfoze i fuzije sa drugim
kulturama, pa je uslo u Bosnu
kao jedna visoka i potpuno
iskristalizirana umjetnost, koja se mogla
ponositi sjajnom prosloscu od punih sedam
vijekova.
U krugu visoke kulture bila je ona
suverena ne dozvoljavajuci kraj sebe
nikakovu umjetnost, kao ni Alah,
sto kraj sebe ne priznaje nikakvog drugog
Boga. Samo je seljackoj
umjetnosti davala opstanka, koliko god
joj je to bilo moguce.
Sjajne bosanske dzamije gradile su se
uvijek po stalnoj semi, sto su im
propisivale turske vlasti, dok su seoske
dzamije transponirane bosanske seljacke
kuce, a samo im je unutarnji namjestaj i
ukras bio uglavnom istocnjacki. Opcenito
bi se moglo reci, da je sva muhamedanska
umjetnost od kamena podlegla Istoku, dok
je seoskoj umjetnosti ostao njezin nacin
gradnje i tu i tamo nesto od seljackog
ukrasa (mimber u Ribicu
i nisani). Drveni ukras nutrine i opet je
istocnjacki (dzamija u Hatincu),
a ne autohtoni, kako bismo to ocekivali.
Razumjeti bosansku umjetnost znaci
razumjeti osmansku umjetnost uopce, jer
je uglavnom ista. Sve sto je stvoreno,
stvoreno je za bogosluzje, a svi pa i
najcedniji oblici dzamija sluze jedino
ideji muslimanskog bozanstva.
Dzamija je samo za molitvu, ali se u njoj
ne cuva nikakova svetinja, kao u grckom
hramu, u sinagogi i u krscanskoj
bazilici. Ona sluzi samo apstraktnoj
ideji nerealnog i neprikazanog Boga. Ali
zato ovakova ideja iskljucuje i svako
realno hodocasnicko kretanje poboznika
prema svetistu, kako ono u svim
spomenutim hramovima biva. Ta ideja
zahtijeva naprotiv tjelesno mirovanje i
razmatranje o asptraktnom bozanstvu. Ona
je za dzamije stvorila kvadraticni tlocrt
i visoki joj kvadraticni, a niposto
okrugli prostor, jer je nacelno samo
pravokutni prostor kolektivan (za
svjetinu), a okrugli singularan (za
sahranu). |
 |
|
Zato je tlocrt gotovo kod svih
dzamija kvadratican. Zato imadu u
drugu ruku sve dzamije po dva ili
vise redova prozora siljastog
oblika i najlaksu konstrukciju
pokrova, sto ih je arhitektura
uopce mogla dati (asptraktnu
kupolu i laki drveni strop). Tom
vertikalizmu prilagodili su se i
kapiteli, jer im stalaktiti
gravitiraju dolje, a siljci od
cikcaka gore i dolje, ali nikada
ne na stranu, jer bi onda presli
u plastiku, koju muhamedanstvo
izbjegava. |
|
Predvorje kod dzamije sluzi za izuvanje i
obuvanje vjernika i za zastitu od kise i
suncane zege, ali ono je podjedno i
arhitektonski posrednik izmedju vanjstine
i nutrine. Ono se dolazniku otvara, ono
ga zasticuje i pozivlje ga, da udje. To
drveno predvorje seoskih dzamija istina
samo cedno izrazava, ali tim jasnije i
svecanije grandiozni trijem sjajnih
bosanskih dzamija sa velikim zamahom
svojih siljastih lukova i svojim sjajnim
stupovljem.
Minaret je visoki toranj za mujezina, da
odovud uzmogne pozvati vjernike svoga
dzemata na molitvu. On je doista iz
akustickih razloga tako visoko sagradjen,
ali njegovu poletnu estetiku, koja nas
odusevljava, i opet vodi ideja teznje za
uzvisenim bozanstvom. Svojom vrletnom
arhitekturom, koja svu okolinu nadvisuje,
simbolizira nam jasno religiozni
apsolutizam muslimanske dogme, koja do
sebe drugu ne trpi, a sto je mujezin na
sve cetiri strane svijeta vjernicima pet
puta na dan dovikuje. Zato je minaret
kulminacija i ekstrakt arhitektonskog
vertikalizma, te vodeci motiv islamske
arhitekture uopce.
Zatvorena turbeta okolo dzamije doista su
niska, ali su se skupa sa dzamijom
podredila arhitektonskoj cjelini od
naslaganih skala, koje minaretom
zavrsuju. Oklopi su doista dugoljasti
sarkofazi, ali ih kao kakov zrtvenik u
vis dizu brojne stube, pa i ona dva
nisana, koja su u oklop zataknuta,
pokazuju prama gore. I otvorena turbeta
teze u vis, jer se sluze stupovima,
lukovima i kupolama, a to je najlaksi
motiv arhitekture, ako ona ima sto da
nosi. Nisani na koncu su biljezi, a svaki
je biljeg tajna veza izmedju stupa i
covjecjeg lika, a taj je svakako
najzivlji vertikalizam, sto ga uopce ima.
Estetika nisana je za evropsko shvacanje
fenomen, jer se svako mora cuditi, kako
je moguce spomenike od takve visine na
vrhu prosiriti, na dolnjem ih kraju
suziti, pa ih bez podnozja i bez svakoga
prelaza naprosto zasaditi u zemiju. Ali
sto nas najvise iznenadjuje, jest to, da
su nisani, ako ih dobro promotrimo,
uistinu plasticne tvorbe, jer im kroz
njihove arhitektonske oblike uvijek jasno
prodire covjecji lik, iako je on daleko
od svakog naturalizma. Nisani su
statuarne i simbolicke personifikacije
pokojnika svoje vrsti, a tih gradjanska
nadgrobna umjetnost cijele Evrope
ne pozna.
Njihovo simbolicko prosirenje prema gore,
iako je za Evropljana
tesko shvatljivo, davno je poznata pojava
u umjetnosti istocnih sfera, a vec i sam
stup sa prosirenim kapitelom nad poznatim
mykenskim vratima, predstavlja bozanstvo.
Pretjerano veliki turbani, sto ih nose
osmanski sultani i velikani na svojim
portretima, koji su nam sacuvani,
simboliziraju njihovu moc. "Jahin"
i "Boas", ta
dva mjedena stupa, koji stajahu pred
jeruzolimskim hramom, imali su na vrhu
bogato ukrasene zaglavke, a "Jahin"
znaci hebrejski "cvrst, jak", a
"Boas" -
"u snazi".
Ideja o samoj personifikaciji nisana vrlo
je blizu vjerskoj predodzbi Muslimana o
zivotu pokojnika iza njegove smrti, koji
je po narodnom shvacanju u neku ruku
nastavija. Tako mecu Muslimani na grobove
svojim pokojnicima "peskire", a
na dnu nisana imade cesto naslikanih
"ibrika", jer misle, da ce
pokojnik i poslije smrti ovdje obavljati
svoja ritualna pranja.
Izvana su bosanske dzamije bijele kao i
turbeta, jer je bjelina najsnazniji
kontrast zelenilu, a dzamija se mora
intenzivno isticati od svoje okoline, da
uzmogne svoje religiozno znacenje
dokumentirati.
Ali isti zakon, koji je tu pustu, bijelu
boju arhitekturi nalozio, dao joj je u
drugu ruku slobodu boje i sarenila,
gdjegod je to iole moguce. Vratnice,
mimbar i mihrab, trijem, kupola, trompe,
kapiteli i stalaktiti sve je to ukraseno
bujnom ornamentikom i polihromijom, a
sama su stakla na prozorima kod mnogih
dzamija sarena. Boje su primarne,
nepomijesane i to zato, jer su primarne
boje apstraktne, neanimalne te podaleko
od svakog zivoga bica.
Samo cilimi, s kojima je pokriven pod u
bogomolji, imadu skoro uvijek tople,
harmonicne boje. Cilimi su vazan dio
dzamije. Oni nisu cest arhitekture, kao
paviment u krscacnskim crkvama, nego su
pomican, rukom razastrti namjestaj
dzamije. Ali jer su u tom prostoru
najblizi predmet covjeku, dok na njima
sjedi i Bogu se moli, zato mogu i moraju
boje cilima da budu organske a ne
apstraktne, kao sto je zidna ornamentika.
U seoskim dzamijama ublazuju cilimi pusti
prostor nutrine, ali u sjajnim dzamijama,
gdje su umjetnicki zahtjevi drugi,
osjecamo cilime redovito, kao da su oni
neka polazna tocka za posebni
koloristicki proces, koji preko hladne
polihromije zidnoga ornamenta i sarenih
prozora neopazice prelazi u danje svjetlo
kupole. Tako su dakle u dzamijama i boje
tumacem religioznog vertikalizma.
Sa strogom bijelom arhitekturom vanjstine
dakle snazno kontrastira sarena
arhitektura nutrine. Tamo pravilnost
(stereometrija), naslagavanje
arhitektonskih masa i polet minareta,
(tjelesni rad), ovdje kompozicija boja
(rad duse) a jedno je i drugo teznja u
vis (vjera).
S tim sistemom suglasni su i oblici
ornamenta u dzamijama, gdje geometrija i
arabeska vladaju. Jedna je cista i
nepomijesana apstrakcija, a druga je
plosni i stilizirani bilinski oblik, koji
je uzet iz prirode. Stiliziran je zato,
da bude sto dalji od slobodnog
slikarstva, a plosni zato, da bude sto
dalji od plastike. Dakle i opet dominanta
apstrakcije nad slikarstvom i zaziranje
od animalnog elementa.
Ali polihromija je u Muslimana samo ukras
nutrine. Zato imade bojadisanih
stalaktita samo u nutrini od dzamije, dok
su oni pod serefom od minareta ostali
nebojadisani kamen. Ali polihromija je
zapravo samo ukras drva i tekstila, dok
kamen boju odbija. Zato nas i iznenadjuje
to veliko sarenilo na kamenim nisanima,
koji se nalaze pod vedrim nebom pa s
pravom naslucujemo, da je ovdje umjetnost
boje samo prenesena, te da je prastara
slavenska sarolika umjetnost sa drva
ovdje presla u kasniju saroliku
ornamentiku kamenih nisana. A s bojama
presli su i geometricki oblici, a ti su
pretezno narodni.
Na koncu jos nekoliko rijeci o odnosu
muslimanske umjetnosti prema prirodi.
Gotovo kraj svake bosanske dzamije
zasadjena je lipa, a i u dvoristu oko
sjajnih dzamija goji se zeleno drvece, a
cesto i cvijetnjak. I sva su groblja
obrastena zelenilom, a imade nadgrobnih
spomenika cak i usred osamljene prirode.
Kako da si to protumacimo?
Male kuce i kolibe grade se cesto kraj
velikoga stabla, jer ih ono brani od
oluje, suncane zege i snijega. Krosnja je
drugi krov kuce, sto ga priroda daje.
Prostor pred dzamijom zasadjen je
drvecem, da zastiti poboznike od sunca, a
basta daje dzamiji svijetla i zraka.
Jedino se za groblja ne bi moglo
apodikticki reci, da je zeleno drvece,
grmlje i trava okolo nadgrobnih spomenika
za njih od koristi. Ali nam nas osjecaj
veli, da su stabla i grmlje zato ovdje,
kako da nam zastite finu ornamentiku tih
spomenika, a trava treba toboze da
ucvrsti zemlju oko spomenika u koju su
oni usadjeni.
Ali ono, sto pri tom, iako nesvjesno
osjecamo i prozivljavamo, jest i
najvaznije. Osjecaj nam jasno veli, da
svaka vegetacija, koja je tamo namjerice
zasadjena ili namjerice zapustena, imade
svoju narocitu arhitektonsku zadacu. Lipa
je kraj seoske dzamije za prolaznika
biljeg, jer naglasava zgradu i vaznost
objekta, s kojim je ona u vezi. Granje i
krosnje zasadjenih stabala pred dzamijama
stvorile su ovdje posebni prostor sa
izvjesnim raspolozenjem, a njegova je
svrha, da pripravlja poboznike na ono jos
jace raspolozenje, sto ih u dzamiji ceka.
Zasadjena stabla stvorila su dakle pred
dzamijama predvorje svoje vrsti, a nesto
slicno su baste pred dzamijama. Zelenilo
na koncu koje se u grobljima nad
spomenike nadvinulo ili ih je ovjencalo,
ima da istakne koliko je dragocjeno
Muslimanu ono mjesto, sto ga kamen krije.
Dva su elementa, koji se uvijek isticu i
medjusobom bore - razum i osjecaj, a
tajna veza izmedju jednog i drugog jest
umjetnost, svijet, zivot i covjek. Cim
jedan elemenat pretegne, odmah se javlja
drugi, da to nerazmjerje opet izjednaci.
Zato su Asirci oko svoje
stroge kristalinske arhitekture sadili
bujne perivoje. Egipcani,
ti graditelji stereometrije, ljubili su
cvijetnjake nadasve, a najmoderniji
svjetski arhitekta Le Courbisier,
dize gradske stambene zgrade usred
vrtova, a na samim kucama gradi terase za
cvijece i zelenilo. U svojoj literaturi
citira cesto, tursku poslovicu
"gradi i sadi". Ali turska je
ljubav za prirodom notorna. I sam Koran
uzvelicava ljepotu prirode na mnogim i
mnogim mjestima, a to je u tijesnoj vezi
sa vjerskom ideologijom Muslimana i sa
njihovom umjetnoscu, jer im je ljubav za
prirodom surogat za sve animalne
elemente, kojih se moraju klonuti. Ali i
nasadi su umjetnine svoje vrsti.
I tako smo si stvorili malu
predodzbu umjetnosti bosanskih Muslimana,
o kojoj bi se mogla djela napisati. Ona
je cedna i otmjena, mala i velika,
jednostavna i sarolika, pa historicka i
konzervativna sve do danasnjega dana. Nju
je zajednicki stvorila vjerska i svjetska
sila, pred kojom su strepila tri
kontinenta. Stroga i jednolicna vjera
Islama pretvorila je Bosnu i Hercegovinu
u niz spomenika istovjetnih oblika, a
neumoljiva konzervativnost izbrisala je
medju njima gotovo svako historicko
diferenciranje, svaku sliku razvoja i
perioda.
Zato je Bosna jedinstvena slika proslosti
i sadasnjosti. S njome se stopila u jedno
priroda neizrecive cari i narod
neprispodobivih vrlina. Ali propadanjem
svjetske vlasti, koja je tu kulturu u
vezi sa vjerom stvorila, izgubila je ta
kultura za uvijek svoje najsnaznije
uporiste, a zato i prolazi svom
umjetnoscu Bosne duh zamrlih vijekova i
duboka tragika, kojoj se ne moze niko
oteti.
Prethodni tekst |
|
