o

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Trazi · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 110-111 (21-22 - nova serija)

Godina XXV januar-sijecanj/februar-veljaca 1999.
Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Dzemal Humo
PRLICEV PUCANJ U HAJRUDINA
Dnevnik iz pakla
Prethodni tekst

Lezo sam, u utorak 9. novembra '93., u Jablanici u svom krevetu u garsonjeri Samackog doma, u kojem boravim odkako su me ovamo prekrcali iz Mostara, prije 2 mjeseca. Cito sam nesto, a na drugom krevetu Ibro i Mirso igraju sah. U 4 sahata, poslije podne Radio Sarajevo javi: Srusen Stari most! Totalna paraliza svega u meni, a vec sam, odjutros, sve pute utro kod sebe, za tako nesto. Naime, cijeli dan razmisljam o dogadjajima od ravno prije pola godine, o 9. maju, o ustaskom napadu na nas, i o ovim strahotama i belajima sto su nas, u medjuvremenu, snasli od njih. Nisam imo nista popit, sigurno bih, naex, iskapio politre kakve mucenice.

Puni su oni tamo, ko sipak, silnog naoruzanja i logistike: PAM-ova, PAT-ova, VBR-ova, Zolja, Sijaca smrti, Maljutki, topova, tenkova, oklopnjaka, ratnih aviona i helikoptera, bagera, buldozera, rovokopaca, dampera, te sve moguce elektronike za lociranje, prisluskivanje i ometanje nasih, vise nego oskudnih, radio veza. U Mostar su stigle i mnoge, gardijske bojne iz Hrvatske.

Hilmija Tikvesa - Ubijena istorija

Neosporno je da je osnovni strateski cilj Hrvata u ovoj agresiji ovladavanje cijelom dolinom Neretve sve do Konjica, i dalje do Bradine. Kako to nije islo lahko, kako su se nadali, onda su svoj plan reducirali nekoliko puta i evo, poslije pola godine, cijela je Neretva, od Carinskog mosta do Tekije, suvereno u nasim rukama. Pa sta je od Mostara u rukama HVO-a? Mostar bez Neretve! Imaju oni onaj restl od Mostara koji bi, otprilike, osto od Splita kad bi mu otkino Marijan, Dioklecijana, Rivu, more i jos pola grada. To bi na sve licilo samo ne na Split.

Cijelo ovo proslo vrijeme se pitam zasto oni vec jednom ne krenu na nas. Prvobitnu liniju razdvajanja, nisu pomakli ni za cenat, ne racunajuci onih 10-tak kuca vis-a-vis Tehnicke skole, koju su "osvojili" nasi ljudi, u njihovom zarobljenistvu. A sada sebi kazem: Ne, nije moguce da su oni na ovom ostali, to bi bila totalna blamaza i vojni fijasko za toliku vojnu orgiju i ratnu skalameriju. Neprilicno je za toliku vojsku da 6 mjeseci krade bogu dane, hara, pljacka, odvodi civile u konclogore, a od ratnih vjestina samo snajperisu civile i tuku artiljerijom, izdaljeg, po kucama i narodu, a na Buleveru i Santicevoj ni uha ne pomaljaju. Ovamo su oni udarali, prvih nekoliko dana, svom zestinom, ali kad su vidili Kako Musa dere jarca, podvili su repove i ostali nas curiti iza debelih zidina, i iza njih, zasipati nas kisom svakovrsnih kursuma i granata.

Rusenje Mosta vidim sada kao crvenu, startnu raketu kojom je pokrenuta silna lavina koja ce se sruciti na sokake na Desnoj obali i izvrsiti masakr Ljiljana i gradjana, koje tamo zateknu. Slutim najgore. Za mene je vec puklo svih 5 brana na Neretvi i osluskujem huku drugog Nojevog potopa, a u njegovoj barci nema ni jednog mjesta za nas. Ovo je Blickrig. Ne vjerujem da ce se Mostar bolje sprovesti od Pompeja, Varsavskog geta ili, birvaktile, Hazara. Vec je ta koljacka bratija, racunam, u Santicevoj, Cernici, Donjoj mahali... Bartolomejska noc se smrkava nad Mostarom. Ima da nas nema. Grom me je nebeski medju oci smjerio.

Mi smo, u ovom slucaju, vojno potpuno inferiorni i ne mozemo mi tako brzo, kontam, prebaciti na onu stranu odgovarajuce pojacanje, da im se suprostavimo i odbranimo Desnu obalu, jer nemamo dovoljno ni oruzja ni municije, cak ni puscane, evo ni jednog mosta, a cini mi se ni hornih ratnika, vise. Vidim ja, svima je vise ovog belaja preko glave, a bojim se i Liljanima. Daj Boze da nemam pravo.

O Mostu vise uopste ne ramisljam. Jebes Most. U ovom stanju svoga duha on mi je zadnja rupa na svirali. Kada bude doso njegov vakat, napravicemo ga mi, ako ustreba, i veceg i ljepseg i starijeg, kako bi znao kazat, otpopica, rahmetli Ico. A ja, kako momentalno vidim stvari, ne bih ga nikad vise gradio. Meni su sada metli vreo sac na glavu i bojim se da cu ga nosit sve do svoje smrti. I da pozivim orlova vijeka, ispod njega vise nikad necu moci vidit stvari onako kako sam ih dosad vidio. Necu moci nikad vise vidit most u svom svome monumentu. Ja cu samo vidit tu jezivu, prijetecu, zjapecu, opominjucu prazninu koja me odonud uzasava... To je isto ko da zenu svojih snova gledam kako mi rasirenih ruku trci u zagrljaj, ali sva razroka, razdrljena, sa rascupanom kosom do ispod bedara i dozivlje me nekim prezrelim, hrapavim i neartikulisanim avazom.

Vec je 5 sati, a ja sjedim vas obamro. Sjetih se ove nase Kablovske televizije i Dnevnika, kojeg daju u 6 i po, svaki dan. Znam, ovaj ce ih dogadjaj zateci nespremne, treba nesto odmah napisati.

Napisah nesto nabrzake, procitah i vidim da je zbrda-zdola. Pisem ponovo, krizam, ispravljam, prepravljam, dodajem i, tako sve u sirovom stanju, smotam i zovem Mirsu da otrci u Stanicu i ovo preda: vec je 6 i 15. A Mirso, ko gluho, krme, ne cuje. Svi su taki sahisti, oni sva cula iskljuce kad igraju.

U dva sahata poponoci, faca me san, a sve se na meni i u meni raspada: misici mi se i na rukama i na nogama cimaju od kostiju, oci mi iskocile i ne vidim prozor, sve mi se u trbuhu i prsima istumbalo: sto je gore to je dolje, srce mi preslo na desnu stranu, dzigerice mi spale dolje a slezena dosla u grkljan. Polahko me san savladava, a ja ponavljam u sebi: Umrijeces ti prika nocas, zoru neces docekati.

Sjutra me Huso pita:

- Kad si cu za Most?

- U 4 popodne, kazem.

- Pa, kad ono napisa, sigurno si to vec imo pripremljeno?

- Moj Huso, velim mu ja, ono je napisano, dva puta, za manje od jednog sahata, ali to nije piso ovaj Dzemo, to je piso neki drugi, tajnoviti Dzemo, koga ni ja dovoljno ne poznam, pa nekad i ne razumijem. To je guka, moj Huso, koja vremenom sedimentira u ljudskoj dusi, i kad u njoj vise nema mjesta, ona pokulja i istace se tako zorno, da je ni kaseta ne moze snimati, a kamoli covjek zapisivati.

A komsija me, Remza, pita?

- Gledao sam Te i slusao nekoliko puta, na Kablovskoj; ne brenujes ih Ti, svosve. A zar ne pomislis, nekad, da bi Te mogli negdje zgrabit i da Ti ovo skupo naplate?

- E, moj Remza, velim mu ja, greska je u Tvom, a ne u mom, razmisljanju. Je li Ti mislis da kad bi oni, nedo Bog, upali u Jablanicu, pa ufatill i Tebe i mene, da bih samo ja glavom platio, a svi vi sto sutite, da bi ostali sa glavom na ramenu. Da si ozenjen Hrvaticon ili Srpkinjom, da djecu nisi sunetio, da Ti noga nikad nije prekoracila dzamijski prag, da jedes kuci krmetinu, sva tri obroka dnevno, da se pokrstis, i predijes svoje ime u Ivan, ko sto je Hasa Nozic uradio, da objesis sebi krst o vrat, od pokile, i puzes golih koljena po kamenjaru Medjugorja ili Ostroga, da im se dodvoris, ulizes i grdne im usluge obavis, sve preko mrtvih glava svoga naroda, pa da te zato posade u ministarsku fotelju Herceg- Bosne, ko onu nesrecu, mog exkolegu, inzinjera Zulfu Robovica, opet bi se i tvoja glava, katli-tadli, zakoturala po kaldrmi, ko i moja. Ti si njima kriv samo zato sto si se rodio sa imenom Remzija, nikakva im vise Tvoja krivnja ne treba. Bogami, ko da si slijep i gluh pa ne vidis sta im je konacna nakana. I ako ce se mojom glavom sutat po avliji, neki Ostojici i Maksimovici ili Bobani i Prlici, onda cu i ja da kazem, barem stoti dio, svoje istine. Eto, sluso si me, nikad i nikad, ni jednom rijecju, nisam nesto reko sto nije gola i nepatvorena istina, Boze sacuvaj. Ali ne reci, u ovoj situaciji, popu-pop, bobu-bob, onda sam hipokrit, licemjer, kukavica i seronja, a tih se kvalifikativa uzasavam.

Dosla raja, prekjuce iz Mostara i pricaju da je onog momenta kada je puko glas po Mostaru, da je srusen Most, 5-6 stotina raje, u hipu, preko zicara, bilo na onoj strani, sa oruzjem u ruci, bez poziva, organizacije i komande. Svi su trcali koliko ih noge nose, spremni da izginu do posljednjega.

Nema sale!

Nema sale, bogti jadan. Sa mostarskom rajom, kada bude stani-pani, nema zajebancije. Ni mi sami sebe dovoljno ne poznamo. Ne poznamo tu latentnu zivu silu koja je utkana i u potku i u osnovu ovog materijala, i koja nas svaki put, iznova, iznenadi, ohrabri, ojaca i podigne u nebesa.

A do cuprije dotrcalo, sve u behutu i raspameceno, stotine ljudi, zena, djece, diglo ruke nebu, placu, kukaju, bogorade i proklinju.

U to isto vrijeme u Jasenici, Rodocu, Cimu, Ilicima, na Aveniji, ispred kafica na Starom igralistu... hiljade se rafala sasiplju u nebo: vriska, huka, slavlje i veselje, euforija, urnebes, kucaju se case, grli i nazdravlja, a pice tece potokom i jazom. Toliko zveke nije bilo, ni stoti dio, u Mostaru, 9. maja '45. god., kad su javili da je pao Berlin, Njemacka kapitulirala i da je zavrsio II svjetski rat, u Evropi.

Jakub Hadzic - "Djelo" nisandzija sa Huma

Pricaju mi da se onaj moj papir reemitiro nekoliko puta na Radio Mostaru: plakala raja i na nasoj i na onoj strani. I Radio Sarajevo to emitiro. Poslo mi Fazlo, urednik Kablovske, Crnog, da me pita hoce li dati nekim Sarajlijama onaj moj papir, traze da ga okace na neku izlozbu.

A to je bio samo moj grc, vapaj, ocaj, gdje sam molio Liljane, kumio ih, preklinjo, hrabrio i sokolio.

Molio sam Ljiljane u Santicevoj, Bulevaru, Cernici, Semovcu i Donjoj mahali, i zavrsio, otprilike, ovako:

Ne dajmo papcima da nam dodju do Neretve i da nam je opogane.

Ostalo nam je ona Jedina.

To je nasa Sveta Rijeka, nas Kult, nase Molenje, rijeka naseg vjerovanja, zaklinjanja i ociscenja.

To je nas Jordan, nas Gang.

To je rijeka nasih mladosti i nasih starosti, blagodati, haira i bericeta, rijeka Nase civilizacije. Ona je nas Eufrat, nas Nil, nas Jang Cenk Jang.

To je rijeka nasih rascenja i uzrastanja, nasih sejtanluka, hairsuzluka, kahpiluka, hrsumluka, hasiluka, ujdurmi, ugursuzluka, alcakluka, seretluka, akrobacija i pehlivanluka, liskaluka u fiskaluku, gaziluka i svih bogoretnih marifetluka, natjecania i nadmetanja, ogledanja i zagledanja, gitara i slagera, ceznji i uzdaha, nasih prvih ljubavi i vrelih poljubaca.

Ono je nasa Temza, nasa Neva, nasa Sena.

To je rijeka nasih vikenda, raspusta, ferija i godisnjih odmora, kupanja i brckanja, lovljenja i ribarenja, vratolomija i avantura, ladjarenja, bivakovanja, i cadorovanja, gradelanja i aksamskih pijuckanja, kahvenisanja i muhabeta, rahatluka i serbezluka, zafrkancija, zajebancija i podjebancija.

Ona je nas Jukon, nas Jenisej, nasa Parana, nas Kolorado.

To je rijeka nasih relaksacija, melanholija, samotovanja, sanjarenja, opustanja, meditacija i inspiracija.

Ono je nas Don, nas Dunav nas Ind, nas Misisipi, nas Amazon, nas Rio Grande. To je Rijeka Nezaborava, Rijeka nasih stalnih prisjecanja i zeljnih povrataka. Ona je Nasa Neretva, Nasa Rodjena - Dragulj koji tece, kako su je davno nazvali Stari Kelti i to je vjerno ime, kroz milenije, zadrzala do dana danasnjeg.

I, evo sada, kidisali papci da, nam ovu nasu Miljenicu obescaste, srce da nam iscupaju, dusu da nam satru, razum da nam pomute.

Ne dajmo Neretvu. Branimo je. Branimo je svim i svacim. Branimo je i prsima i zivotima svojim.

Potok krvi dajmo za nju, ne zalimo je.

I, svaku kap nase krvi zamjenimo prije za stotinu pasjih glava.

Prethodni tekst

Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Sead Hasanefendic - Pejzaz sa stablom i ruzicastim oblakom

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Trazi · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-1999 Casopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by © 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo