o
Mostujte sa nama
Arhiva
Ismet Mujezinovic - Majka, 1947.

Home · Arhiva ·
Novi broj · Obavjestenja · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 102 (13 - nova serija)

Godina XXIV mart-ozujak/april-travanj 1998.
Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Ismet Salahovic
MOSTARSKI SUSRETI LJETA '97
Razglednica iz Norveske

Trinaesti juli 1997., bunska cesta. Poslije prevezenih 2500 km, konacno nadomak Mostaru. Nema borova pored ceste, ali ima jarak za polomit kola, nepostedno poslije odvajanja za avijaticarski most. Ima i putokaz koji nas obavjestava da se u centar ide lijevo, preko mosta. Da sam, ne daj boze, jucer umro, nikada ne bih saznao da su "strucnjaci" za urbanizam iznad 300 m nadmorske visine i centar grada uspjeli izmjestiti sa njegove vjekovne lokacije. Mora da je sada u Cimu ili tamo negdje. Poslije poprilicne zajebancije sa hercegbosanskom carinom u Doljanima i saobracajnom policijom pred bunskim mostom, s olaksanjem konstatujemo da smo "na svome". Titova ulica pusta, ali bogato osvijetljena, sto djeluje smirujuce u odnosu na sablasno mracna mjesta kroz koja smo prije prolazili.

Porodica Sisirak kolektivno zinula od cuda kad smo banuli na vrata. Nisu nas ocekivali prije sutra, iako je Dunja pretpostavljala da bi "hajvan mogao voziti u cugu" bez planiranog konaka negdje u Njemackoj. Svu noc naprdivamo i povremeno se pipnemo, tek koliko da se uvjerimo da smo se stvamo ponovo okupili na jednom mjestu. Saska ocekuje prinovu oko 5. augusta, a Djana je ubjedjuje da se malo potrudi i rodi desetak dana prije, "dok su jos Isma i Svjetlana tu". Skoro ce zora, valja uhvatiti makar sat-dva sna.

Cetrnaesti juli. Budi me poznata svjetlost i cvrcci koji se krive kao da je vec podne, najuvjerljivije mi potvrdjujuci da ne sanjam, vec da sam stvarno pored stare mlinice, na Semovcu.

Munirina kafa iz dzezve i fildzana, pa tutanj kroz Cernicu. Jos lani su mi Azer (Batlak) i Dino (Demirovic), prenoseci utiske iz Mostara, rekli kako su ulice pune novih, nepoznatih faca. Nikog od tih ne primjecujem, jednostavno nemam kad od dragih i poznatih ljudi. "Aca Hadziomerovic, Muja Zacinovic, 2 Omera (Taso i Kolukcija), dobri Mehmed Pekusic i ostali ne dadose mi da se, do Planinara i Gurmana, krecem vecom brzinom od 50 m/h. Muju cak "nisam" ni prepoznao, dok me raja ne ubijedise: "Jes, bolan, to je Muja, samo se malo pravi vazan zbog novih zuba iz Norveske. Ima i rezervne."

A poslije Majevice-katastrofa. Gurman i lovci presretaci - "Brat" Sule Saric, Ekra Zekic, Necko, Nedja Tokic i... da dalje ne nabrajam. I ovo je dosta za zakasniti na rucak.

Loza 35-ica, meza i nastavak razgovora prekinutog, na silu boga, prije 4 godine.

Iako sam, posredno ili neposredno, sa vecinom od njih odrzavao vezu, pomalo zazirem od prvog susreta. Dobro znam kroz kakav su dzehennem prosli, koliko je njih izgubilo ponekog od svojih najdrazih, pa sam se, ne bez razloga, pribojavao ozbiljnih posljedica i promjena.

Ali, nista od svega toga. Pitam se samo od kuda raji tolika snaga da se, poslije svega, uspijevaju i poradovati i nasaliti i nasmijati. Pricamo o svemu, pijemo polako. Ne sjetih se, nazalost, da bar ponesto zapisem. Bilo bi gradje za roman, a ne za skromni prilog u Bosanskoj Posti. Ali, dok me jos pamcenje sluzi, da zapisem bar ono najinteresantnije:

Prije par mjeseci sjedilo staro drustvo u Gurmanu, uz specijalno pripremljenu mezu i "artiljerijsku" podrsku Titija Balalica i njegove harmonike. Pored ostalih, Eso Dugalic, Sule Saric i Nedja Tokic na jednom mjestu. Njima, i bez harmonike, djavo ne da mira. Dobro se sjecam kako se, dok su okolo rokale cetnicke granate, u Majevici pjevalo, uinat i iz ceifa. Elem, kad je raspolozenje bilo "odgovarajuce", pored kafane prodje ser Garod sa tjelohraniteljima, pjeske. Ser je vec bio stigao do Suda, kad je Ekrino zakasnjelo paljenje proradilo. Istrci naizvan i drekne: "Hej Garod, dodji vamo!" Posto ga covjek nije odmah razumio, Ekra mu, na cistom engleskom, mahne rukom i ponovi: "Dodji vamo, kad ti kazem!"

Situacija sigurno zasluzuje temeljniji tretman, ali da ja ne duljim. Garod se stvarno vrati i dva debela sata sjedi, mezi, pije i pjeva s rajom. Kazu da im je s njim bilo bas fino, a ni on se pozalio nije. Kad je, u neko doba, krenuo, citava kafana ga, sa harmonikom i pjesmom, isprati do na vrh Cemice. Sreca da se nasao neko dovoljno priseban da im ne dozvoli izlaz na Bulevar i urazumi rijecima: "Ko zna sta bi mu oni tamo priredili da vide kako se s nama ljudski druzi i raduje."

Ima li boljeg odgovora na pitanje: "Zasto se svi stranci, koje duznost ili znatizelja nanese u Mostar, radje bave u istocnom dijelu, iako je sravnjen sa zemljom i objektivno ne moze pruziti konfor ravan onom na zapadnoj strani?"

Prica druga koja je, zbog svoje duhovitosti, vec poprimila oblik vica: Dosao specijalista, otorinolaringolog iz Sarajeva da obidje Halida Dervisevica i ostale prijatelje iz Mostara. Ulaze kod "Tacija" gdje se vec okupilo standardno drustvo. U cosku, sam, sjedi stari, poznati pjano, neobrijan i zapusten, polako pijuckajuci svoje posljednje "sledovanje". Halid upoznaje doktora s rajom i, na kraju, onako usput, pokaze na pjanu: "A onaj u cosku, ono je tvoj kolega iz Mostara." Doktor, iznenadjen i znatizeljan, sjedne s "kolegom" za stol, poruci mu rakiju i pocne zapitkivati. Te: "Gdje ste zavrsili?", te: "Gdje ste specijalizirali?", te ovo te ono. Poslije 5-6 minuta doktoru sve bi jasno, vrati se u svoje drustvo i napade prijatelja: "Sta me zajebavas, pa tip nema ni cetiri Osnovne." "Nisam ti ni rekao da ima, ali, kad god se napije, taj ti povraca uhom, grlom, nosom" - odgovori mu Halid.

Nije tesko primijetiti kako danas nisam uspio dobaciti dalje od Gurmana, a namjeravao sam i preko mosta. Prepreka je, medjutim, bila previsoka, ja preslab, a loza skoro ko ona sto je, od grozdjica, pravim u Norveskoj.

Petnaesti juli. U Djaninoj kafani, preko puta kuce dr Rudesa.

Djana Sisirak je pusku, nadam se trajno, zamijenio picomatom i otvorio lijepu kafanu u staroj, roditeljskoj kuci i avliji. Od prvog susreta razmisljam o tom lijepom i zdravom stvorenju.

Na vreloj liniji "razdvajanja" upoznao ovozemaljski pakao, u dva dana mu ustaska granata i snajper ubise oca Mehu i majku Timu, a on, ipak, ostade "uzgor". Sacuva dusu od mrznje i ocaja i pribra snagu da se vrati staroj ljubavi prema zivotinjama i gitari. Nabavio je opet vucijaka i otvotio zoobutik. Mislim da bi, bez nesvakidasnje ljubavi svojih tetaka Dunje i Munire i zene Saske, Djana tesko sacuvao svoju bezgranicnu vjeru u zivot i ljude. Mnogo je mladih ljudi poput Djane i oni mi, ustvari, predstavljaju simbol trajne, duhovne snage moga naroda.

Poucen jucerasnjim iskustvom, okanio sam se corava posla i namjere da "pojedinacnom paljbom" sredim sve drage i poznate. (Ne bi mi zato ni mjesec dana doteklo). Odlucih da ih, u petak vece, okupim kod Djane u kafani pa... rafalno.

Danas sam sreo i, meni posebno dragog covjeka, Bracu Pezu, s kojim sam se, ustvari, sprijateljio u Norveskoj. Onako tih i skroman, pozali mi se na nekakvu radio emisiju u kojoj ga je nepoznati slusalac optuzio za "bogacenje na racun ratnog stradanja Mostara" i prikupljanja pomoci u Norveskoj. Sticajem okolnosti i sam sam bio u zici aktivnosti mostarskog kluba Neretva iz Trondheima, a neposredno sam bio zaduzen za stampanje prekrasnog Bracinog kalendara. Znam da je ovaj kalendar, zajedno sa mapom od 12 slika donio prihod od preko 100 000 DM i da je sav novac upucen u Mostar. Znam, isto tako, da smo od mostarskih vlasti dobili potvrdu o prijemu ovih sredstava i zvanicno priznanje za aktivnost. Zbog toga se nadam da je neko od zvanicnika vec ucinio ono sto je neophodno da se zastiti integritet ovog dobrog i cestitog covjeka. Ljudima iz "Neretve" je dobro poznato kako je Braco, radeci za Mostar, ignorisao ne male mogucnosti da, svojim talentom i umjetnoscu, zaradjuje za sebe i svoju porodicu.

Sreo sam i Mitu Dvisca koji me, kao da uopste nije ni bilo 4-ro godisnje pauze, upita hocu li doci na loptu u Sjevemi logor. Sejo "Pupak", Joja, Ena, "Cencer", Bajlag, Rahima i ostali, s kojima sam prije rata igrao na Bunici, i dalje se sastaju. Dobro mi je zao sto ne stigoh da odigram bar jedno poluvrijeme sa ovom dragom i "nepopravljivom" rajom. Kazu da su neki dan poslali zvanican poziv Miji Brajkovicu, koji se prije lazno predstavljao kao Miso i zaklinjao se u "svoje prijatelje" sa lopte. Tek koliko da mu crkne krava i da ukapira da je upravo on taj koji se odmetnuo od normalnog, mostarskog zivota, sve za ljubav patoloske potrebe za vlascu.

Danas sam, za svoju dusu, sisao na Neretvu pod Starim, skocio sa Glavara i izronio dno. Nema vise starog, slupanog djuguma na dnu, u supljini ispod Glavara.

Mnogo je prijatelja "sa prve linije" koje jos uvijek nisam uspio vidjeti. Sejo Balalic je stalno na putu, jal zbog "Autoprevoza", jal zbog "Veleza". Sena Milavic vodi Fabriku duhana koja je, zajedno sa destilerijom iznijela veliki teret u toku rata i prakticno nije prestajala sa proizvodnjom. S njim je muku dijelio i Fadil Zagorcic, a Emir Hubana bi nacisto popizdio da se, jos prije godinu-dvije, nije vratio u "svoju" fabriku iz norveske bezbjednosti i rahatluka.

Danas sam, sa Sulom, posjetio Nisu Dugalica koji ima "stenaru" na "Djevojackoj cesmi", u Slipicevica kuci. Citavo vrijeme rata Nisa je imao prostoriju koju smo zvali "stenara" i bez koje bi nam svima "ratni" zivot bio mnogo tezi. U njoj je, za pravu raju Nisa vazda imao malo loze, koju cesnu saransaka, konzervu i sl. Mi bismo smo mu, duboko zahvalni, povremeno obnovili i dopunili rezerve. Kako su se premjestala ratna dejstva, tako je i Nisa, pod prinudom, mijenjao lokaciju svoje stenare. Posljednja, ratna, mu je bila ispod Mostarke na "100% sigumom mjestu." I bas tu, 65-ica nam ubi Dzemu (Pindu) Babovica, a rani Nisu, Latifa i Sinisu (Boze, zaboravih li ikoga?). Pricamo o "tabijasuzu" Pindi i, za njegovu dusu, pjevamo "Snijeg pade na behar, na voce", sto smo Sule i ja, kad god bi se zasjelo s Pindom, obavezno morali otpjevati. Sa Nisom dogovaram kako da, gore u Norveskoj, nadjemo nesto para za popravku planinarskog doma na Rujistu. Da bi me bolje ubijedio, Nisa, malo trokirajuci, poteze "krunski argument". Pa b..og te b.blagi j..ebo, ti m.. oras naci lovu, t..tvoj ga je S. anjin Z..ISOM rusio!" Sule ga stalno zeza i zove "Coto", a meni opet, posto znam kako je ozbiljno bio "ostecen", izgleda ko balerina. (Dobro de, ko cotava balerina.)

Na povratku kuci, opet me uhapsise u Gurmanu i pustise tek u aksam, na veceru.

esnaestog jula, vuklo me opet nesto na przinu, pod "Starim". Susrecem, zna se, Emira Balica sa dvoje unucadi iz Norveske. Dosao, kaze, da ih nauci kako se koja pecina zove i da Miran proba "na glavu". Uprkos VK ucitelju, unuk uporno skace na trbuh i stalno ponavlja da ga ne boli. "Bice nesto od njega, ne boji se i ne kuka", veli dedo. Inace sa Emirom sam se vidio 95-te, u Trondheimu, kad je dolazio u sastavu zvanicne mostarske delegacije.

Negdje pred aksam, s vjerom u stranu registarsku tablicu, prelazim, sa zenom i kcerkom na "onu" stranu da obidjemo dvije pozitivne i nama drage "ustaske" porodice. Po njihovoj reakciji i radosti zakljucih da smo im, jos uvijek, drazi od novih komsija s brda. Ako me osjecaji ne varaju, grad jos uvijek, nije definitivno utekao s one strane. Za Mostar i tamo jos ima nade. Obilazim i neke rodjake koji su, svako na svoj nacin, uspjeli opstati, sto, zaista, nije bilo lako, pa cak i kad si imao hrvatske "zastitnike". (Znaci navoda su zbog cinjenice da ti, na onoj strani, ni bog nije mogao pruziti sigurnu zastitu od stalno podstrekavane mrznje i orgijanja nocnih "vitezova"). Kazu mi da im teze pada osuda i tihi bojkot raje sa lijeve strane, vec sve fizicke i dusevne torture kojima su bili izlozeni. Jedan od njih je svakodnevno prelazio na "nasu" stranu, dok nije dobio jasnu poruku i pouku. Usao covjek u kafanu i sjeo za sto sa starim znancima uz izljev emocija: "Gdje ste rajo, nema meni zivota bez vas!" Nesto su mu, valjda iz kurtoazije, i odgovorili, ali se, za par minuta, prvo digao Mesa da vidi "je li mu cuko vezan", pa se onda digao Sule da vidi "sta bi od Mese', pa, na kraju i Necko "da nadje Sulu". Bilo kako bilo, moj ti je rodjo, sto bi covjek rekao "puljka", ostao sam za stolom (sto je posebno bolno u punoj kafani), saznao za jadac i "pokupio like". Od tada prelazi rjedje, a u kafane ne zalazi. Ustvari, doticni i nije los covjek, ali mu, svojevremeno, nije doteklo pameti da ne uleti u kadar Sagolju i ne baljezga gluposti. Kazu da je istina jedna, ali i ona, u Mostaru, ima dvije strane medalje. Licna je istina izjava jedne doktorice, koja je svo vrijeme rata radila na desnoj strani. Da nije bilo nas doktora, ni ono malo neprotjeranih Muslimana ne bi opstalo". Druga strana medalje ove iste istine je, medjutim, ogorcenost i tuga invalida Ede: "Svim profesijama mogu oprostiti, samo ljekarima ne. Da je bilo vise njih poput Dragana, Emele, Zlatka i Faruka, ja bih dobio ljekarski, a ne bolnicarski tretman i ne bih izgubio nogu. Da ih je bilo vise, mnogim ranjenicima, koji su krvarili, cekajuci na red u podrumima Higijenskog zavoda, bili bi spaseni zivoti." Bezuspjesno pokusavam biti sirokogrud i objektivan i pronaci ptihvatljive argumente, koji bi mojim mnogobrojnim prijateljima, ljekarima sa desne strane, obezbijedili ravnopravan tretman. Sva je prilika da ce "ravnopravnost" morati da saceka neko normalnije i mirnije doba u kojem ljudi nece strecati cak i za goli zivot.

Pamcenje (a, boga mi, i zlopamcenje) se ovdje izostrilo, sve se vraca, sve se placa.

Sedamnaesti jula. Dan, rezervisan za obilazak harema i mezarja mnogobrojnih, bliskih osoba. Odlazimo na sehidski dio Sarica harema i na Sehitluke, prije svega zbog rahmetli Zlate Milavic i Time i Mehe Sisirak. Iako dobro znam sta se sve dogadjalo i koliko je nevinih ljudi izginulo od granata i snajperskih hitaca, ipak ostajem zapanjen pred cinjenicom da tu pociva miadost i da je na svim nadgrobnim plocama upisana ista, 1993-ca godina. Posto su kuga i kolera, vec odavno, prestale sa svojim masovnim zetvama, a ni zemljotresa nije bilo, i neobavijestenom putniku, namjerniku, bi bilo jasno da se u 93-oj, u Mostaru desilo nesto stravicno i neljudski. Davno sam izgubio dragocjenu sposobnost da zaplacem, da tugu i jad iscijedim na oci. Suza imam, ali se one, izgleda, slijevaju u grlo, stiscu ga i natjeruju u tiho stenjanje pa ropac. Sliku ovih nadgrobnih ploca bi, kao najtezu optuzbu i kletvu, trebalo poslati svima sto se "bore" za povjesne (historijske) interese, ali i onima koji mogu uciniti da ovakve ljudske nesrece vise nikada ne bude. Tek koliko da im se san razbije i da se upitaju: "Kakav je to monstrouzni, povjesni interes koji je vrijedniji i od samog zivota, kao univerzalne i neprevazidjene vrijednosti?"

Kad sam vec kod ovog dijela Sarica harema, da ne zaboravim ono sto mi, Zlatina majka, Sefika Milavic, sinoc isprica i pokaza. Ogorcena zapustenoscu harema, majka Sefika se, uime mnogobrojnih sehidskih roditelja, pismeno, obratila gradonacelniku Safi Orucevicu, trazeci pomoc da se ta nepravda prema sehidima otkloni. Kroz plac (to joj je, poslije Zlatine pogibije, najcesce stanje), pokazuje mi Safin odgovor, jednostavan, samokritican, pun razumijevanja i topline i sa garancijom da ce odmah postupiti po molbi. Vec sutra dan Sefika mi, sva sretna, rece da su je zvali iz "Komunalnog" i da pocinju sa uredjivanjem harema.

Ako, zbog velike prostorne i vremenske distance, do sada i nisam uspijevao dokuciti sve razloge zbog kojih obican svijet, na lijevoj strani, toliko postuje i voli svog gradonacelnika, ova "sitnica" mi je to, na najbolji nacin, objasnila. Svaka cast care, ti si svoju mostarsku visprenost i mangupluk zaista oplodio na pravi nacin i upregnuo u pravu stvar.

Danas vise nemam snage za bilo kakvu "ovozemaljsku" aktivnost. Da ako mi noc pomogne da prestanem razmisljati o 93-oj, da se i stvarno probudim u petak, 18. jula 97.

Osamnaesti juli. Budi me, prije vremena, rodjak "iz Norveske". Dobro mi je drag, pa mu vele i ne zamjerim. Kaze, dosao da mi cestita rodjendan i pokaze "nesto super vazno". Kod njega je sve super i vazno pa, s nepovjerenjem i mrzovoljno, prilazim autu. Rodjak, slavodobitno, otvara gepek, a ja, namah prepoznajem komad gelendera sa Starog mosta. (Nema fule, hiljadu puta sam se hvatao za ogradu n.a Starom). Nece da kaze odakle mu, a kad ga, zavidan, upozorih da to ne smije iznositi iz Mostara, prevrnu ocima i ciknu: "Zivot dajem, gelender ne dajem!"

Potpuno ga razumijem i bojim se da cu tesko odoliti iskusenju da danas ne zaronim ispod Starog, umjesto ispod Glavara.

Ponovo susrecem Ekru Zekica (Ustvari, njega je nemoguce sresti, jer, povazdan, sjedi u Gurmana). Razmisljam o svemu sto su mi raja ispricala o njemu i njegovoj Veri.

Ekri su, naime, vec uveliko razvaljivali vilicu i bubrege po ustaskim logorima, kad je "nepoznati pocinitelj" pucao Verici u ledja, prilikom "humanog preseljenja" s desne na lijevu stranu. (Verica je bila udata za "baliju", a jos niie skrivala ni svoje gnusanje nad svim sto se desavalo na desnoj strani. Njeno protjerivanje se i ocekivalo, ali ne i hladnokrvno, svirepo ubojstvo.) Pala je na sred Buievara i nikad se saznati nece da li je bila samo ranjena ili na mjestu mrtva. Sta sve raja nisu pokusavala ne bi li joj se bar tijela docepali, ali bezuspjesno. Tijelo sirote Verice je, skoro punih sest mjeseci, lezalo na "liniji razgranicenja", sluzeci kao fasa-mamilica na kojoj se moglo upucati jos koju zrtvu.

Ekra se, poluziv, polumrtav, vratio iz logora i, bar se tako cinilo, stoicki podnio vlastku nesrecu. Sve dok jednom, pojacano lozom, ne riknu sve iz njega. U onom vaktu, kad se na Bulevaru ni muha pojaviti nije smjela, izasao je Ekra i sjeo na mjesto gdje je lezala Verica. Zaridao je, sto od tuge, sto od nemocnog bijesa i zaurlao: "Evo me lesinari, p..a vam materina! Ovdje ste ubili moju Vericu, ubite i mene! sta je, sta cekate? Nemate muda, je li?"

Uzalud su ga raja iz zaklona molila da se "povuce", on se i dalje krivio i izazivao sudbinu.

Da li je, s druge strane Bulevara, "na duznosti" bio neko ko je Ekru, Gogu i Vericu licno poznavao, ili su pak i snajperi bili sokirani silinom njegove tuge i bola, tek, toga puta, niko pucao nije. I, evo, sada sjedim s njim zivim (zamalo ne rekoh "i zdravim"), uz lozu. Kad nam je ceif, prozborimo, kad nije-sutimo, svako sa svojim mislima. Izgleda mi skoro isti kao i prije. Jes da mu je vilica malo uhero, jes da su mu "vaspitaci" ostavili samo dva zuba, jes da ne smije pod rendgen ("Bolje da ne znam sta mi unutra fali."), ali duh ubiti nisu uspjeli. On sam to objasnjava na svoj zajebantski nacin. "Ko se rodi puletom, krepa magaretom."

Za veliki hatur ce sa mnom do Tepe. U Fejicevoj opet masa poznatih lica, opet 50 m na sat. Samo sto sam se izgrlio sa Hasom Sunjom i Husom Kapicem, trefi me Sule Runje sa omanjim pipunom purasem u rukama. (Sta bi od "Lokomotivine" fudbalske legende?)

"Ovo sam, muhajem, tebi namijenio", izvali Runje i tutnu mi puras u ruku. E, haj ti sad budi pametan pa odgonetni kako je to moj dobri Sule (nismo se vidjeli vec vise od pet godina) osjetio da ce me sresti i ponio mi poklon? Vec prije, raspitujuci se o svima, saznao sam da se Sule skroz pustio "niz vodu", da puno pije i pomalo tuca lovu. Zato mu se, naravno, zahvalim za "poklon" i susnem mu nesto "za kahvu". Neko od prisutnih se slatko nasmija, u stilu: "Naguzi Runje i tebe", a pojma nema o cemu se radi. Ne zna da, ako sam ista u zivotu naucio, to je da se, kad ti vec zadignu rep, ne otimas previse. Bolje je olabaviti se, covjek lakge podnese ono sto ga svakako sljeduje. A, osim toga, zar nije ljudskije da mi Runje "proda" pipun i "zaradi", nego da lovu isprosi?

Danas se povlacim kuci nesto ranije, valja se malo odmoriti za vecerasnji randes sa starim jaranima u Djaninoj kafani.

Devetnaesti juli. Kod Svjetlane mi crkli i ton i slika odjednom. Stalno ronca kako nas dolazak u Mostar nije ovako zamisljala. "Vec je proslo 6 dana, a mi ni jednom ne izadjosmo u grad zajedno." Uzalud joj objasnjavam da smo "u cajtnotu", da nam prijatelji nisu zajednicki i da, jednostavno, moramo svako na svoju stranu.

Sto se tice Vedrane, sasvim suprotna situacija. Ne zna kud udara, stalno joj dan kratak.

Po danu, s rajom, na Neretvi, uvecer u Starom gradu koji, s aksamom jednostavno prokljuca. Sto smo blize povratku, ona sve tuznija i sve cesce pita zasto ona ne bi mogla, sa skolom, nastaviti u Mostaru.: "Ovo mi je, stari, najljepsa sedmica u zivotu", veli, a pojma nema koliko mi to, sa njenih 16 godina, izgleda dirljivo i komicno.

Pozvani smo, danas, u Blagaj, na janje kod Omera Corde. Njegova i Marijina mezimica Senka, sa muzem Dinom, svekrom dr Demirovicem (Cocom) i sinovima Anelom i Emirom je zajedno s nama, u Arendalu.

Pored Bune, uz tavlu i obaveznu roncu, zaticem sve same mostarske face. Omer, samo sto ne pukne od vaznosti. Sve ih je, kaze "namirio", ceka samo da namiri i mene, pa da se meso kutarise. Uh kako mi je bilo godra sto sam ga dobio. Ne radi Omera, vec da Dini crkne krava. (Malobrojnoj bosansko- hercegovackoj koloniji u Arendalu krv popi dokazujuci da je najbolji tavlas na dunjaluku i okolini.)

Mi "Norvezani", usput, spominjemo i istrazitelje Haskog suda koji obilaze izbjeglice i, izmedju ostalog, prikupljaju materijalne dokaze o prisustvu regularne hrvatske vojske u Mostaru. Beli slusa pa ce, onako usput: "Ne znam, boga mi, sto se potucaju po svijetu. Neka dodju ovamo, eno im preko 50 pari tena, uniformi i licnih dokumenata sto smo ih pokupili, zlu ne zatrebalo, sa izginulih Tudjmanovih bojovnika."

Posto nas domacin upozorava da mu se ne s..... o u ceif, mijenjamo temu, ali ne i pice. Tu je i Lamija Eficina sa kcerkom i dvije prekrasne unuke. Kao gimnazijska generacija, pricamo o zajednickim prijateljima, rasutim po kugli zemaljskoj. Mislim se nesto kako su nase sudbine najbolji dokaz za onu narodnu: "Ako ta karpuza pukne, bice spica do Stambola." Lamija mi kaze da su, uprkos svemu, uspjeli upriliciti jubilarni sastanak maturanata iz 1957. godine. Obzirom na okolnosti, bilo ih je dosta na prozivci. Prvo u hotelu penzionera, pa onda, da nikom ne kriva, u Starom gradu. Svecani cas i prozivku, nazalost, nisu mogli odrzati jer je Gimnazija, iz hrama prosvjete, pretvorena u ogromni, prijeteci bunker. Bili su: Lamija, Momo, Sejo, Mira, Rade, Sence, Vlada i jos mnogo njih, kao da su, svojim prisustvom, htjeli pokazati da je njihovo stvarno prijateljstvo i sjecanje, ipak, jace od iracionalnog "povjesnog" interesa. Strah pojedinaca koji su se ustrucavali da predju na "drugu stranu", nije mogao pokvariti srdacnu i prijateljsku atmosferu.

Dvadesetprvi juli. Konacno stizem otici i na hidroelektranu Salakovac, na kojoj sam radio od prve kipe betona do pustanja u pogon. Na porti me zaustavlja omalen, dezmekast covjek sa tankim, mongolskim brcicima. Mjerkamo se sekund-dva, pa, istovremeno, prepoznajemo. Muho, legenda iz Dreznice. Skupi se jos troje, cetvero sa mojim bivsim direktorom Husom Basicem. Evociramo zgodu iz 1979-te, kad je Muho pokusao da me, onako po dreznjacki, nategne. Tada sam imao 8 godina starog Fiata 1300 i, jos uvijek, nisam ni pomisljao na zamjenu. Jedno vrijeme se Muho bio navadio, pa svako malo navrati u kancelariju, samo "da se upita". Pored obaveznog: "Sta ima, sefe? Kako kuci?" i slicno, svaki put bi mi malo pokudio Fiata (Te: "Nesto ti mnogo dimi" te: "Sigurno trosi ulje.", te: "Sta mu ono, nako, lupa naprijed?"), obavezno naglasivsi kako mu jarceva flasa nikad nije ispala bolja. (Moja sklonost prema suhoj jarcevini je, vec svima, bila dobro poznata.) Tek nakon 5-6 dana "dreznjacke" pripreme, saznadosmo za jadac. Mislim da je kod mene bio Zijo Zmiro, kad Muho upade i otcepi: "Nema smisla, sefe, da ti vozas onaku drtinu. I manji od tebe vozaju bolja kola. Jes da nije bas cemu, ali, ako si ti kail, dao bih ti dvije najbolje flahe za Fijata." Znao sam da je Muhino ponasanje u prethodnoj hefti bila samo priprema za "glavni udar", ali se ovom prijedlogu, zaista, nisam nadao. "Iznenadim" se, naravno prijatno, i, pola za Ziju pola za sebe, promrmljam: "Koliko god da dobijem za auto, dobre jarcevine, price Ljubinja, necu naci." Zijo se, naravno, odmah "ukljuci", pa se dogovorimo da Muho sutra donese malo bolji komad "za probu". Ako degustatori flahu begenisu, trampa je ugovorena. Elem, da ne duljim, sutra smo Zijo, Huso Gosto, Rade i ja poeli flahu uz taze strucu, luk i lozu, da bismo, na kraju, "zakljucili" kako je "dobra, samo malo premasna". Od trampe ne bi nista, a Muho se, i dan danas, dobrocudno smjeska i zali: "Pa samo recite da je Dreznjak alcak i da hoce prevarit. Be, Dreznjak je karanfil prema ovim mostarskim fakinima."

U salakovackoj strojari, nekadasnja atmosfera. Upravo "suse" treci agregat, sto je posljednja, pripremna operacija pred pogon. Junuza Vajzovica, nazalost, ne zaticem. Junuz je, formacijski, rukovodilac HE Mostar, sjedi na Salakovcu, a nema teorije da se pojavi na "svojoj elektrani". Po nekakvom precutnom sporazumu HE Mostar je, izgleda, ustupljen hrvatskoj strani koja uzurbano radi na njegovoj opravci. Od starih poslovnih veza saznajem da ne znaju kud udaraju, da elektranu imaju, ali ne i strucnjake koji bi mogli voditi sanaciju. Mogu samo pretpostaviti sta bi sad dali za Junuza, Zdenu koji fura privatni biznis ili Kemu Velagica koji je izbjegao u Tursku i, kazu, radi kao mesar.

Umjesto ocekivanog (ili, mozda, samo zeljenog): "Stari, trebas nam, vracaj se vise nazad!", dobio sam priznanje u stilu: "Kazu da vec dvije godine radis u struci, na norveskim elektranama. Svaka cast, majstore, samo furaj tako." Niti me to vele iznenadilo, niti razalostilo. Nisam ni ocekivao da neko ko se citavo vrijeme rata lomatao po elektranama, sada pokaze jos i radost ako se vratim i jednostavno, kao da se nista dogadjalo nije, kazem: "Evo ja doso, tamo se malo!"

Zabrinulo me, medutim, ono sto se desava sa mojim prvim saradnikom sa izgradnje HE Salakovac i Mostar, Sinanom Pasicem. Sinan je, naime, provjereni, vrhunski inzenjer za hidromehanicku opremu sa dugogodisnjim iskustvom u izgradnji, pogonu i odrzavanju. Vratio se iz Njemacke, vjerovatno, ocekujuci da ce ga u Hidroelektranama docekati rasirenih ruku. Pravi sok je bio kad je, poslije dvadesetodnevnog, uzaludnog cekanja "na prijem" kod direktora, shvatio da ga, u stvari, izbjegavaju i ne zele. Zao mi Sinana kao prijatelja, a jos vise "mojih" elektrana kojima je Sinan i te kako potreban. Ipak se tjesim i nadam da se tu radi o prolaznom stanju duha i da ce ubrzo proraditi objektivni kriteriji vrednovanja i zajednickog interesa.

Vidjeh danas i Salku Zuljevica, pred ulazom u Socijalno. Proleti pored mene poput repatice, tako da ne stigoh da se avizam i zaustavim ga. Cisto sumnjam da, u belaju oko formiranja zajednicke policije, uspijeva odvojiti bar malo vremena za ono sto strasno voli i majstorski radi - za ribu. Sjecam se kako smo jednom, u aksam, sisli na Bunu ispod njegove i Zdenine vikendice, da probamo je li "proradio padavac". Salko izvadi dvije iste sprave, meni dade jednu, a on se izgubi u mraku, uzvodno. Poslije sahatak vremena konstatujem da riba "ne radi", kad eto ti Salke sa 2-3 kila nalovljene pastrmke. Crce od smijeha i cudom se cudi kako to da se meni ni javila nije. Ni dan danas nisam nacisto je li u pitanju bilo moje neznanje, ili mi je alcak, ipak, uvalio neku "lijevu" spravu. Ako i jest, neka je. Sejo je opet dosao na svoje, jedva docekavsi novi materijal da me provaljuje i zajebava, a Salko se samo dobrocudno smjeskao i prilicno neuvjerljivo kleo da smo bacali iste musice.

Po ko zna koji put kontam kako je sve u zivotu relativno. Da me neko u poslu ili u obicnom, svakodnevnom zivotu, tako "nategne", debelo bih mu zamjerio, a zajeba iz ribe se sjecam sa nostalgijom i radoscu i tako bih se rado ponovo nasao u istoj situaciji.

Be, ja sam prosao ko bog, kad se sjetim sta smo sve znati "napakovati" Majstoru (Hasa Alikalfic), pa se on, ipak, nikada nit' naljuti, nit' uvrijedi. Nigdje se odrasli i ozbiljni ljudi ne znaju tako opustiti i primaci "djetinjoj" ko u ribi. Svi smo voljeli zezanje, kako na tudj, tako i na svoj racun, ali Majstor je bio pravi medij i nepresusna inspiracija za zajebanciju.

Zaista je steta da niko od nas (a svi smo skolovani i pismeni) ne zapisa mnogobrojne zgode i nezgode i ne sacuva ih od zaborava. Neke od njih su mi jos svjeze u sjecanju.

Zgoda prva:

Daleka 198... i neka, otvaranje ribolova na Buni. Dan-samo taki.

Sastanak je na Adi, uzvodno od Sejine i Devletine vikendice. Vecina ih je konacila kod Seje, pilo se i mezilo do sabaha. Dolazim nesto kasnije i zaticem Seju, Majstora, Sulu, rahm. Pindu, S. Kotlu i ostale. Glavni ribari se odmaraju od dvosatnog, uzaludnog "bacanja". Riba je, izgleda, na vrijeme obavijestena sta joj se sprema, ne radi. Iako se zna da sam ja jalan ribar, Sejo mi, ugura mlat u ruke, tiho preklinjuci. "Molim te, ko boga, baci koji put. Ako se ikom javi, tebi ce. Ziv ce se Majstor pojesti, ako sta ufatis."

Ja, sav vazan, pridjem Kelfinom viru i zabacim. Svi gledamo u vodu da vidimo gdje pade olovo, ali od onog "buc" ni traga. Istom ce ti Sejo: "Pa, benevreci jedni, sta gledate u vodu? Ta znate, valjda, da Isma lovi posebnim stilom. Gore gledajte, ne dole!"

I stvamo, moja se sprava ljuljala na zici dalekovoda, 15-ak metara iznad vode. Nekako je uspijem osloboditi pa olovo konacno bucnu u vodu. Namotavam visak silka, a fin komad se 2 puta izbaci iz vode, prije nego osjetih da je "na mlatu". Kutarisem je iz vode, prebacim mlat s ribom preko ramena i zaputim se pravo Majstoru koji je sjedio malo podalje, motajuci cigar i praveci se da nista ne vidi. "Maistore, velim, meni se gadi da je ovako ljigavu, dirnem. Budi drug, pa je skini." "Sve za druga", uzvrati Majstor velikodusno i poce oslobadjati ribu s udice.

Odjednom mu se, valjda, zbog iznenadne i neprirodne tisine, upalise lampice, podize pogled i shvati da ga svi "cekimo na ropi" i posmatramo. Baci Majstor ribu ko zeravicu pa zakuka: "Kuku, kuku sta docekah, da levat faca ribu, a ja da mu je skidam sa udice. E jebem ti logiku. Dva sahata ja, ovaki ribar bacam, pa nista, a benevrek prvi sub pa..... pa jos preko dalekovoda...... i jos mu se gadi da je dirne. O majko moja, sto me rodi da me svaka sorta zajebava." Poslije se zezanje, bezbeli, razgranalo, sve do Sejine teorije da nista nije slucajno, da "Isma ne radi dzabe na Hidroelektranama", da je stvar u magnetizmu, a ne u boji i velicini musice itd.

Zgoda druga:

1. Maj, godina nebitna, prvi dan ribolova na Neretvi. Isto drustvo na terenu iznad zeljeznicarskog mosta, u Bacevicima. Bacamo nas troje-cetvero, ali ulov jadan i kukavan (2-3 gariba, "slucajna prolaznika".) Mi se svi pomirili sa sudbinom, zalegli na toplom, podnevnom suncu, pijuckamo lozu, mezimo i uzivamo. Samo se Majstor zaintacio i otisnuo uzvodno, ne bi li sto ulovio i predrao nam macku.

U neka doba dolazi nas dobri Cik (Taslaman), sa tevsijom "ispod saca" i vijescu da, nizvodno, u Pocitelju, "nakav pravo krci ribu". Saljemo Cika da, ne pitajuci za cijenu, kupi nekoliko krupnijih komada. Ribu, koju donosi Cik, nanizemo na struk i murnemo u plicak, na vidnom mjestu. Poslije sahat-dva, eto ti Majstora nazad. Jos desetak metara prije naseg legla, podize u zrak dvije osrednje ribe, i pocinje s roncom i likovanjem: "Sta sam vam ja govorio, frajeri. Ribu treba znati naci. Nekom je bog zapisao da loce i zdere, a meni reko: "Maistore... " U tom momentu je spazio naslagane "bilje" u plicaku, zinuo "ko svat" i, bezbeli, zanijemio. Da bi udarac bio joj nizi i tezi, sav smo "ulov" pripisali Seji.

Majstor, koji se zorom zalio na bolove u stomaku, se snuzdio i usutio, dok odjednom ne djipi, presamiti se i poce povracati grlom, nosom. Svima nam je bilo jasno da se "dasina prezdero i prepio" pa nismo imali razloga za uzbunu. Jedino Sejo "pokaza" brigu, zgrabi onaj struk s ribom, i zavitlja ga u plot. "Jebo i ribu i cas kad sam poceo bacati. Nalomih ribe, a zijanih, prijatelja." Majstor, onako presamicen, od duse se rastaje i stenje: "Nije , majstore, od ribe, rahmeta mi babina. ovo je od buredjika, znas da ne podnosim saransak."

Vec navecer, kod Seje u Blagaju, sve smo mu ispricali, ali smo ga, mjesecima, poslije toga, zajebavali kako se pasamo da uhvatimo vise od njega jer "njemu to na zivot udari".

U stvari, kad malo bolje razmislim, i nije bilo cudo sto smo se svi najcesce i najradje kladili bas za Majstora. U nasem zezanju nikada nije bilo zlobe, Majstor bi, na kraju svake sale, ispao "glavni", pa je sve primao lezerno i prostodusno i sam ne krijuci da uziva u nasoj stalnoj "zavjeri" i spletkarenju. Sejo je, u pravilu, bio mitraljezac, Majstor meta, a mi ostali bi doturali municiju, dolijevajuci ulje na vatru kad bi splasnula.

Vjerovatno sam sebe obmanjujem kad se nadam da cu ponovo imati priliku da, negdje pored rijeke, sjednem sa ovom dragom rajom. Od svih aktera, samo su Buna i Neretva ostale nepromijenjene. Svi ostali su postali "bogatiji" za jedno tuzno iskustvo i stariji za 5-6 teskih godina. Ali, nadu mi niko oteti ne moze. Pa cak i ako me ona iznevjeri, sjecanje nece.

Prethodna · Sadrzaj · Slijedeca

Fuad Kasumovic - Razgovor, 1993

Home · Arhiva ·
Novi broj · Obavjestenja · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Casopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobodjen je placanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-1999 Casopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadrzaj obnovljen: 22-01-2005

Design by © 1998-1999
HarisTucakovic, Sweden
oo